DUGORATSKO LJETO Crno na bijelo - izložba radova Ante Kaštelančića u Krugu

Slikara svjetla i nadasve kolora predstaviti njegovim crno-bijelim radovima - to je na pamet palo Dugoraćanima iz PLU-a Krug. 

'Doista neobičnoj za izlaganje radova Ante Kaštelančića, ali za naš mali, veliki likovni krug i važnoj izložbi svjedočit ćemo u četvrtak, 17. srpnja 2025., u 21 sat u galeriji Krug u dugoratskoj 'kući kulture'. Izložba otkriva Kaštelančića u neobičnom svjetlu', istaknuli su organizatori. 

Igor Brešan napisao je predgovor izložbe 'Crno na bijelo' koja se održava pod okriljem Dugoratskog ljeta. Prenosimo ga u cijelosti:

'Usuđujem se reći, slikara Antu Kaštelančića doživljavao sam kao izrazitog hedonista, čovjeka punog života, mužjaka trenutka, naglog i pomalo tvrdoglavog Dalmatinca! Hm, ipak ostavljam prostora za kolebljivosti; jesam li mu bio dovoljno blizu i baš u prilici registrirati povremena posrtanja, padove, slabosti…? Jasno da nisam, ta, bio sam 'zaslijepljen' njegovom 'veličinom', imponirao mi je! No nadasve ljudski bilo je za očekivati da ga je i defetizam mogao tresti, usprkos idila i strasti za kolorističkim praskom sa štafelaja? Veselje je po logici stvari ponekad bezuspješno 'bježalo' od razočaranja! Kinetika maslina i murvi, sakrivena crvena pročelja zelenilom, s godinama su ustupali mjesto statici jedara i vesala. Slikar je s vremenom postajao lakše razumljiv, utoliko i razgovjetniji. Konačno, trabakuli su ostajali sve češće vezani cimama u mandraču, puni iskustva, ali bez želje i prkosa vjetru. Zapisao sam već negdje: Pala je bonaca, smirilo se vrime!

O da, čak se u 'eksperimentima' i bez boje može! Pamtim surgane na pijesku četiri brodice, u tri poteza! Surova zbilja, crno na bijelo! U toj i takovoj dramaturgiji, boja kao da se igra skrivača. Zar nas to slikar testira koliko nam uopće fali i do kuda može kljaštriti sliku? Poput vrsnog kipara zida blokove u potrazi za komornošću i monumentom. Pitam se pragmatično, jesmo li genijalnost Kaštelančića ipak nepravedno vezali 'tek' za diktat raskalašene boje? Razumljiva je kušnja slikara kako bi se snašao u svijetu neboja, crne i bijele, te njihovih sitnih izvedenica zahvaljujući rasapu pigmenta, 'bevandi' tuša, habanju krede i trošenju olovke? Očito ga je vodila znatiželja kako uopće bez kolora prepoznatljivim motivom, protumačiti parabolu raspoloženja, detektirati energetsku morfologiju, Mediteran, Kaštelančićevu Dalmaciju? Baveći se likovnom ostavštinom mučilo me, mogu li se uopće nebojama vjerodostojno izraziti slikarevi osjećaji i notirati pejzažni 'kič'? Hoće li se u takovu pokusu veliki meštar naći na ledu, u čudu, vezanih ruku?

Test nebojama

Vraćam se načas nedorečenostima katramiranih barkarijola, proce-sijama, otočankama, šutnji s kampošonta, čempresima put vječnosti…, svojevrsnim indikatorima monokromatske provjere zapažanja. Testira li on to i sebe kroz neboje, koliko i našu ovisnost o bojama? Registrirajući evidentni manjak, ostajemo u čudu. Slici gotovo pa ništa ne fali, čempresi, mljekarice i brodice svježeg intonka na suvu, štoviše 'pale' svježinom i originalnošću, potenciraju doživljaj trošnosti i duhovnosti. Cjelina je to koja manirizmom u najpozitivnijem smislu te riječi i dalje ostavlja prostora za nove permutacije znanih prizora. Svemu je pokretač igra preslagivanja, potraga za grafičkim tumačenjima i budućim 'ozbiljnim' rješenjima na štafelaju. Da se razumijemo, posrijedi su slike, a ne skice! Slike su kao i ljudi, kad ih prihvatite svojima počnete na njih realnije gledati, ni na kraj pameti vam nije da im tražite i pronalazite 'mane', spočitavate škrtost i izostanak kolorita, skicoznost i 'površnost', ishitrenost u glorificiranju geste ili nedorečenosti u carstvu bjelila. Bilo kako bilo, tek četiri ili pet širokih poteza kistom s lakoćom parcelira prostor, slikar formira međe tek s dvije razme i pokojom lantinom. U crno-bijelom svijetu bjelina će jedro i onako razapeti, a prova locirati rutu salbunjera, te evocirati uspomenske natuknice. Znani koloristički komplementi kao da gube dragocjeno vrijeme u bespotrebnom nadmetanju.

Zaključak bi bio: makar se boja iz tube čini ključnom u participiranju jare juga, ponekad nije niti nužan, a ni dovoljan uvjet za tumačenje ljepota Dalmacije i razumijevanje Kaštelančića. I sadržajna lepeza je standardna, jednako snažno njeguje čistoću, akumulira svjetlo, uvažava kontinuitet, potencira senzualnost, mlađahnost, čednost, folklorno i reprodukcijsko predanje... Slikar opetuje memorirane prizore iz djetinjstva.

Crtež jest grafički prikaz oblika, apostrofiranje kontura, siže, suština... Kombinacijom linija, mrežom i plohama, permutacijom mrlja i crta Kaštelančić postiže linearnost ali i plastičnost. No njima se mogu prikazati tek dvije osnovne dimenzije, kroz plošni suodnos širine i visine. Treća se dimenzija otvara dubinom, točnije laviranjem uokolo fiksiranih partija. 'Koloristički spektar' nastojimo protumačiti verižnim poligonom i rezultantom koju formiraju razina upada svjetla, odnosno odbljesak strukture podloge te svojevrsni hendikep oka koje sve vidi i krajnje subjektivno tumači. U pitanju su 'boje' koje nemaju svoje karakteristično valno područje, već ovise o sposobnosti površine da jače ili slabije apsorbira sva valna područja bijele svijetlosti. Točnije, ovise o stupnju osjetljivosti podloge. Tumačeći boje, bojama koje to nisu, bavimo se psihofizičkim fenomenom, induciranim svijetlom. Emitiranom i percipiranom propagacijom, te zapisom u mozgu od strane oka. Utiskom i otiskom. Dakle kod Kaštelančića je prigodno u pitanju čulni doživljaj jer je tumačenje spektra izrazito subjektivno, pa time i relativno, gotovo stvar mašte. Dodavanjem crne, osim što boja tamni u tonu, gubi i na čistoći. Dodavanjem bijele pak blijedi i gubi na kvaliteti, intenzitetu ili zasićenosti. Novi 'spektar' mjerkamo koordinatama u kojem apcisa gradira situaciju upada, a ordinata dozira refleksiju svjetla.'