MIRO NIKOLIĆ O 'MICKEYJU 17': Šarmantno pomaknuti kaos

Premda suvremena južnokorejska kinematografija broji podosta impresivnih ostvarenja koja režijski potpisuju prestižna imena kao što su Chan-wook Park, Lee Chang-dong ili Hong Sang-soo, 'Parazit' iz 2019. godine nesumnjivo je perjanica tamošnje kinematografije. Naime, korifej jedne od najjačih nacionalnih kinematografija današnjice Joon-ho Bong sa svojim je sedmim dugometražnim filmom osvojio sve što se moglo osvojiti. 

Njegov opravdano hvaljeni 'Parazit', naime, osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu, Zlatni globus i nagradu BAFTA te, kao šlag na torti, trijumfirao na dodjeli Oscara odnijevši u Seul četiri zlatna kipića među kojima i onog za najbolji film. Osim što predstavlja svojevrsni oskarovski presedan - prvi je put u povijesti glavnog Oscara dobio film koji nije na engleskom jeziku - 'Parazit' se pridružio šačici naslova koji su osvojili i Zlatnu palmu i Oscara za najbolji film.

Bong je, međutim, filmofilima zapeo za oko još prije dvadesetak godina kada je potpisao svoj drugijenac 'Sjećanja na ubojstvo', jedan od najboljih 'serial killer' filmova uopće. Glavna je caka, međutim, bila ta što 'Sjećanja na ubojstvo' nisu bila samo sjajan žanrovski film o serijskom ubojici, već rijetko viđeni koktel crnohumornog proceduralnog trilera, političke alegorije i beskompromisnog seciranja južnokorejske provincije osamdesetih . 

Bong je i kasnije nastavio snimati ekstravagantna i žanrovski teško odrediva ostvarenja u kojima je često miješao osebujni i pomalo bizarni šund sa inteligentnim alegorijskim komentarima o klasnoj i društvenoj nejednakosti, odnosno crni humor i grotesku s neizbježnim političkim kontekstom. Drugim riječima, čak i oni filmovi u kojima se naizgled samo bavio čudovištem iz rijeke Han ('Domaćin'), majkom koja pod svaku cijenu želi zaštititi svojega maloumnog sina osumnjičenog za ubojstvo ('Majka') ili futurističkim vlakom u kojem žive jedini preživjeli nakon globalnog zatopljenja ('Snowpiercer'), uvijek su bili debelo politički obojeni. Iznimka nije ni redateljev najnoviji i dosad daleko najskuplji uradak naslovljen 'Mickey 17', snimljen po predlošku znanstvenofantastičnog romana 'Mickey 7' Edwarda Ashtona.

'Mickey 17' storija je o dangubi Mickeyju Barnesu (uvjerljivi Robert Pattinson) koji se u bijegu od gangsterskih vjerovnika pridružuje svemirskoj misiji kao ljudski potrošni materijal, točnije digitalna kopija samoga sebe na planetu Niflheim. 

Treba odmah kazati kako 'Mickey 17' nipošto ne može stajati u istoj rečenici s redateljevim najuspjelijim radovima, već je posrijedi još jedna Bongova ekstravaganca, po kvalitativnim dosezima najbliža njegovim anglofonim produkcijama kao što su 'Snowpiercer' i 'Okja'. U prijevodu, nimalo suptilna mješavina distopijske satire, socijalnog komentara klasne getoizacije, dehumanizirajućeg kapitalizma i korporacijskih interesa koji melju sve pred sobom te parodije na temu suvremenih diktatora. Štoviše, film na trenutke ostavlja dojam antikapitalističkog, pa čak i antifašističkog pamfleta što je posebno vidljivo u liku desničarskog političara Kennetha Marshalla (mrvicu preglumljeni Mark Ruffalo) koji je mnoge komentatore podsjetio na Donalda Trumpa, što je samom autoru možda i bila namjera. 

Premda je nadahnuto režiran i vizualno fascinantan, a Bong s lakoćom orkestrira spektakularne scene, recentni film korejskog meštra, unatoč njemu svojstvenom i uvijek vještom izvrtanju žanrovskih obrazaca, ipak povremeno zapada u karikaturalnost i svakojaka pretjerivanja, od nizanja nategnutih metafora do posve proizvoljnih obrata. Sav taj kaos, doduše, šarmantno je uvrnut i prilično zabavan s obzirom na gotovo dvoipolsatno trajanje filma.