Hrvatska očima svojih građana: zemlja koja više ne vjeruje u pravdu. Ovdje ne uspijevaju najbolji, nego oni s vezom

Fotogalerija (15)

Olja Družić Ljubotina je socijalna radnica i redovita profesorica na Studijskom centru Pravnog fakulteta u Zagrebu. Damir Ljubotina – psiholog, redoviti profesor je i donedavni pročelnik Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagreb. Spojio ih je, kako sami kažu, humanizam.

Još početkom devedesetih, na samom početku svojih karijera, senzibilizirali su se za ljudsku patnju i nepravdu. Slušali su bolna svjedočanstva, radili s mladima, prognanicima, izbjeglicama, stradalnicima i veteranima. I tu, među ljudima koji su preživjeli rat i gubitke, započinje njihova profesionalna i osobna priča.

Inače, Olja je jedna od žena zaslužnih za uvođenje besplatnih školskih obroka za svu djecu u osnovnim školama diljem Hrvatske, a svoj je profesionalni život posvetila borbi protiv siromaštva, posebno djece i mladih.

Povod za razgovor s ovim bračnim parom nije običan – riječ je o njihovoj knjizi 'Doživljaj socijalne nepravde: Psihosocijalna perspektiva', predstavljenoj 15. svibnja u Splitu, u okviru Centra znanja MoSt. Članak je mogao biti objavljen odmah, no pričekali smo kraj izborne šutnje – jer ova tema zaslužuje mir i fokus.

A kad smo već kod izbora – političarima je knjiga već neko vrijeme dostupna online. Besplatna je. I neugodna. Sadrži odgovore na pitanja koje mnogi od njih ne žele čuti.

U kratkom razdoblju knjiga je postala udžbenik za buduće socijalne radnike na Pravnom fakultetu u Osijeku. A u njezinu središtu su pitanja koja se rijetko postavljaju naglas: Koliko mladih ljudi doživljava hrvatsko društvo kao pravedno?

Istraživanja koja ruše mitove o jednakosti

Odgovor je porazan. Manje od pet posto studenata vjeruje da svi imaju jednake šanse, da se zakoni primjenjuju jednako na sve, da društvo funkcionira pošteno.

Drugim riječima – čak 95 posto njih smatra da žive u nepravednom društvu.

Ta se brojka potvrđuje i u drugim njihovim istraživanjima Mladi su odgovarali na jednostavno pitanje: 'Je li Hrvatska pravedno društvo?' Čak 85 do 90 posto njih reklo je – nije. I to nisu samo mladi iz ratom pogođenih područja. I mladi iz Zagreba, i korisnici socijalne skrbi, svi pokazuju isto – visok doživljaj nepravde. Što je još gore, taj se doživljaj ne mijenja kako vrijeme prolazi.

Knjiga je rezultat dvadeset godina rada i istraživanja s više od 5000 ispitanika.

– Jedna se tema stalno vraćala: korijeni ratnih stradanja i doživljaj nepravde. Ljudi lakše podnose katastrofu kad svi dijele istu sudbinu. No, ako netko prođe bolje, a drugi gore – tu nastaje osjećaj nepravde. Razvili smo nekoliko upitnika – o osobnoj nepravdi, o nepravdi u školi, obitelji, među vršnjacima. Proučavali smo kako sve to utječe na mentalno zdravlje, sliku o sebi, kvalitetu života. Tako je nastala monografija, opis razina doživljaja nepravde i njihovih posljedica – objašnjava Damir koji se, uz znanstveni i stručni rad u području socijalne psihologije, bavi i razvojem psihologijskih mjernih instrumenata. 

Na 22. Međunarodnoj izložbi inovacija ARCA 2024, održanoj u Zagrebu s kolegom mag. psych. Elvisom Mehmedovićem osvojio je jednu od zlatnih medalja za Računalni sustav za ispitivanje brzine kognitivnog procesiranja.

Ovaj sustav dio je šireg psihologijskog sustava TESTlab koji obuhvaća više od 40 klasičnih i računalnih testova za mjerenje sposobnosti poput inteligencije, pamćenja, brzine učenja, perceptivnih sposobnosti, znanja, općeg obrazovanja i jezičnih kompetencija.

No vratimo se na našu temu. Nepravda u državi.

Afere, zakoni i pravda koja nikad ne stigne

Iako zakoni formalno postoje i u osnovi nisu loši, percepcija je jasna – pravna država kod nas loše funkcionira. U knjizi su pobrojane brojne afere koje su punile novine. Ali gotovo redovito izostaju sankcije počiniteljima i nema odgovornosti krivaca.

– Nitko nije rekao: 'Žao mi je. Kajem se.' To je dovelo do raslojavanja i ključnog problema – vrijednosti koje živimo. Kakvu mi to državu želimo? Prošlo je više od 30 godina. Želimo li živjeti u državi u kojoj si ne možemo priuštiti more jer su hoteli preskupi? U kojoj ne možemo kupiti stan ni auto? Je li to ono što smo htjeli? Kakvu budućnost ostavljamo mladima? – pita Damir.

Kažu da država nije potpuno neosjetljiva. Tu su EU fondovi, različita prava iz ranijih sustava, sustav zdravstva koji počiva na solidarnosti. No to nije ono što ljudi osjećaju kao socijalnu pravdu. Usluge nisu jednako dostupne djeci na selu i na otocima kao u gradovima. Djeca nemaju jednake šanse. A tek zdravstvo... Iako svi govore da je svima jednako dostupno, znamo da to jednostavno nije istina. Ali čak ni to nije najveći izvor frustracije.

– Ljudi najjače osjećaju nepravdu u funkcioniranju zakona i pravne države. To svi jednako osjećaju. To je rak-rana društva – kaže Olja.

– Zakoni sami po sebi nisu loši. Loša je njihova provedba. Procesi traju godinama, afere se zaboravljaju, nitko ne odgovara. Toleriramo devijacije. 'Veze' su postale način života. Naučili smo tako funkcionirati – dodaje Damir i ističe kako se sve svodi na vrijednosti.

Ustav Republike Hrvatske kaže da je država socijalna. No stvarnost je drugačija.

– Ako je država socijalna, mora postojati solidarnost, empatija, sigurnost da će ti netko pomoći kad ti bude teško. A podaci su porazni: ljudi u Hrvatskoj najviše vjeruju sebi, obitelji, partnerima i prijateljima. Državi – svega 2 do 3 posto – ističe Damir.

Kakvu državu zapravo želimo?

– U nekim zemljama znaš da će te sustav poduprijeti kad ti zatreba, dok u drugim, npr. Americi – dođeš kod liječnika s djetetom, a oni vas ne prime jer je isteklo osiguranje, ne postoji rodiljni dopust i sl.. Želimo li mi takvu zemlju? Ključno pitanje je: koliko država treba intervenirati kako bi pomogla onima koji ne mogu sami? Osobama s invaliditetom, mladima, siromašnima... – pita se psiholog.

U nepravednoj državi pada kvaliteta života. Ljudi gube osjećaj da mogu uspjeti, raste anksioznost, pada zadovoljstvo. U jednom istraživanju 15–20 posto apsolvenata izjavilo je da želi zauvijek napustiti Hrvatsku.

– Drago mi je da taj postotak nije veći. No oni koji žele otići i oni koji žele ostati – razlikuju se po vrijednostima. Prvi žele putovati, ubrzati život, istraživati. Drugi žele ostati blizu roditelja, pomagati, osjećaju pripadnost. Možda još vjeruju da se vrijedi boriti za pravdu. Ali žive u državi koja ne pokazuje pravednost. I to se vidi. Smanjuje se osjećaj kontrole, zadovoljstva, raste tjeskoba. Što ako izgubim posao? Što onda? – opisuje Damir.

Ideje socijalne pravde često se naziva 'ljevičarskima' - komentirali smo.

– A što znači 'lijevo'? Često znači – humano. Ljudska prava, briga za ranjive, jednakost, antidiskriminacija, solidarnost... Što je loše u tome? Zar svi ne težimo pravednom društvu? A ne da afere od pola milijarde kuna završe kod odvjetnika – i nestanu. Ili odu u zastaru. Ja osobno ne volim tu podjelu 'lijevo-desno'. Ako su 'ljevičari' oni koji brinu o siromašnima, beskućnicima, ranjivima – ne vidim problem – govori Olja i podvlači da doživljaj pravde nije pitanje jedne političke stranke ili ideologije – to je pitanje opstanka države.

Damir dodaje...

– Ustav RH, članak 1 kaže – Hrvatska je socijalna država. Točka. Ako smo kršćani, neka svi pročitaju Evanđelje po Mateju. Gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, putniku dati smještaj – to su temelji. To nije 'lijevo' ni 'desno'. To je čovječno. Nije problem imati vikendicu, nekretnine, biti imućan. Ali biti uz nekoga kad mu je teško – to je temelj društva. Stupanj razvoja pojedinog društva ogleda se u odnosu tog društva prema njegovim najranjivim članovima – navodi.

Nepravda boli više kad imaš osjećaj da si sam

Hrvatska je predivna zemlja, ali razlika između 'zemlje' i 'države' je golema. Država bi trebala omogućiti dostojanstven život. Međutim, odgovori djece, studenata, svih ispitanika govore da naše društvo nije pravedno. Od kad naši sugovornici provode istraživanja – posljednja dva desetljeća - ništa se nije promijenilo ni popravilo.

Citirali su nam njima dragu japansku poslovicu koja kaže: 'Ako kreneš krivim vlakom, siđi na sljedećoj stanici. Brže i lakše ćeš se vratiti na put kojim si želio krenuti'. Smatraju da je vrijeme da razmislimo ide li naš vlak u dobrom smjeru. Da gradimo poštovanje, solidarnost, empatiju.

– Ljudi su posebno osjetljivi na toleriranje socijalnih devijacija, odnosno na uvjerenje da da bi uspio u životu moraš imati vezu i ne moraš biti pošten, dapače. Nepravedno im je što se ne cijeni sposobnost i poštenje, osjetljivi su na mito, korupciju, veze – nešto što je postalo sastavni dio vrijednosnog sustava društva. I osobe koje su siromašne, socijalno deprivirane – pokazale su u našim istraživanjima da osjećaju veliku nepravdu upravo tu. Kažu: 'Ja nemam veze i poznanstva da dobijem posao, da se izvučem iz ove situacije. Mogu biti najsposobnija osoba na svijetu – ali to se ne računa, jer nemam nikoga tko će me pogurati.’ Dakle, sposobnost nije ključna. Ključno je imati nekog Marka ili Peru koji ima 'nekoga' – i on će dobiti posao prije tebe, ma koliko bio sposoban.' To ljude iznimno pogađa – i to su pokazala istraživanja – kaže Olja.

I opet – vrijednosti.

– Nekada je vrijedilo: više obrazovanja, bolji status. Danas – kirurg u bolnici može živjeti skromnije, a netko s apartmanom živi luksuzno iako nije ulagao u svoje obrazovanje. Taj nesklad stvara poremećene društvene uloge. Dugoročno, to je ozbiljan problem – kaže Damir.

Poštenje je postalo slabost, a uspjeh povlastica

Zakoni? U Hrvatskoj su dobri, ali se ne provode. Kršenje zakona, kažu, dio je 'folklora'.

– Ljudi poštuju prometne propise jer se boje kazne. Ako je policija tu – paziš. Ako nije – ne paziš. U uređenim društvima voziš 100 km/h jer to ima smisla. Kod nas – poštovanje zakona je za 'dobrice' ili 'budale'. Ista stvar s poštenjem. Kao da si budala ako igraš po pravilima. To je poražavajuće – kaže Damir.

Na početku studija, priznaje, mislio je da su ljudi generalno dobri. 

– Ali nakon 33 godine rada – stvari gledam pomalo drugačije. Većina ljudi je negdje u sredini. Mogu biti jako dobri – ako osjete da to ima smisla. Pomogneš nekome – osjećaš se bolje – i gradiš društvo u kojem ljudi oko tebe žive bolje. Meša Selimović je rekao 'Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute.' Mi bismo rekli da ima malo onih nepopravljivo loših i malo nepopravljivo dobrih. Većina ljudi je sklona utjecaju okoline i treba im stvoriti okruženje koje će ih poticati da budu dobri. I nagraditi ih, makar simbolično. Da osjete da vrijedi biti dobar i human – smatra naš sugovornik.

U središtu svega je ljudsko dostojanstvo.

Ljudi su u njihovim istraživanjima opisivali trenutke kad su izgubili dostojanstvo. Kad ih netko ne vidi kao čovjeka, već najprije prepoznaju njihov društveni status, spol, naciju, zanimanje...

– Vozač iz Nepala? On je čovjek. Kada bismo djecu učili da poštuju temeljno ljudsko dostojanstvo, da poštuju čovjeka – to bi bila brana protiv bullyinga, mobbinga, diskriminacije. A s druge strane, kad bilo tko dobije potvrdu da je bio dobar čovjek – to ga čini sretnim. Treba to razvijati od najranije dobi. U vrtićima, školama, ali i obitelji – učiti empatiju – kaže psiholog.

Što sada, kad ovaj brod plovi već 30 godina?

– Treba širiti dobre ideje. Kroz medije. Politiku, ako je moguće. Humanitarne akcije, primjeri solidarnosti – to treba isticati. U školama treba učiti i poticati empatiju. Kod dostojanstva, nije samo problem što nešto nisi dobio, nego što si bio ponižen. Jedna lijepa riječ puno znači. Lista čekanja? U redu – ali reci: 'Zvat ćemo vas, tu smo za vas.' Liječnik koji pita: 'Kako ste?' – vrijedi više od svega. A kad uđeš u ordinaciju i nitko te ne pogleda, baš to boli. To nije stvar novca. To je stvar kulture, obrazovanja i ljudskosti – zaključuje Damir.

Zvuči idealistički, kažu, ali kad bi društvo bilo tako posloženo i kad nemaš puno, bio bi zadovoljan. Jer znaš da si okružen – dobrim ljudima.