HODOČAŠĆE KOJE PROMIJENI ČOVJEKA 'Na Caminu su mi nepoznati ljudi pričali priče koje nisu nikome, a i ja sam...'

Bratovština sv. Jakova Hrvatska u splitskom kafiću Mendula jedanput mjesečno organizira Camino kavu, a u srijedu predvečer je priča Dražena Eldića iz Karlovca dupkom napunila prostor caffe bara u Dubrovačkoj ulici. 'Svjedočanstvo jednog menadžera na Caminu do Santiaga' bio je naslov zanimljivog izlaganja o svom iskustvu 500-tinjak kilometara dugog hodočašća francuskim putem od Leona do groba svetog Jakova. Kazao je da su mu kao poslovnom čovjeku dani bili programirani šest mjeseci unaprijed, ali je jednog dana gotovo naprasno odlučio iskočiti iz te rutine. Motivirala ga je knjiga Borisa Trupčevića '1000 kilometara povratka sebi', odnosno njegova priča o Caminu, ali je primijetio još neke 'znakove'. 

- Ne čekajte savršeni trenutak, neće doći. Kupite kartu i krenite. Put će se pobrinuti za sve - poručio je Eldić okupljenima.

Dodao je da ne treba brinuti o fizičkoj spremi, a iznio je i niz savjeta za one koji se odluče ići: od obaveznog sadržaja u ruksaku do nepotrebnih stvari kojih se treba riješiti jer je 'svaki gram važan'.

- Punica mi živi na četvrtom katu bez lifta, a ja bih dva puta trebao stati odmoriti se da bih došao do nje. Ako sam ja takve kondicije mogao propješačiti Camino, može svatko. Camino nije utrka, svatko određuje svoj ritam, bilo je bakica od 80 godina koje su me prestizale - ispričao je Eldić.

Kazao je da je na Caminu za ručak i smještaj dovoljno 25 eura dnevno, ali se, naravno, može potrošiti i više. Smatra da je najbolje ići sam, družiti se sa svojom sjenom.

- Prođeš cijeli život, sve se razbistri, naučiš biti prisutniji, obraćaš pažnju na detalje. Kada ste posljednji put slikali cvijet? Kada sam u obiteljsku grupu poslao fotografiju cvijeta, pitali su me jesam li dobro - nasmijao je Eldić slušatelje.

Još je naveo jedan 'plus' kada hodaš sam.

- Pristupačniji si, prije ti ljudi priđu. A na putu sam sreo masu zanimljivih ljudi. Čuo sam priče koje nikome nisu ispričali. Ispričao sam stvari koje sam možda do tada otkrio dvoje ljudi.

Posebno je zanimljiv bio susret s Marcelom iz Nizozemske.

- Nakon 43 godine zajedničkog života, žena mu je dobila rak i odlučili su se za eutanaziju. Nakon tog mučnog perioda, krenuo je pješke iz Nizozemske, a u Francuskoj je čuo za Camino. To mi je sve ispričao nakon možda šest rečenica koje smo razmijenili. Plakao je, plakao sam ja s njim, zagrlili smo se i isplakali. To mi se dogodilo već na drugom danu Camina - rekao je.

Eldić namjerava napisati knjigu o svom iskustvu, a želja mu je motivirati i druge na Camino, nebitno radi li se o vjernicima. Tijekom svog hodočašća uzimao je izjave od ljudi koje je sreo na putu, pitao ih je što njima znači put do Santiago de Compostele. 'Camino je kao život u malom', jedna je od zapisanih rečenica, dok je sam Eldić, pak, sročio: 'Tišina pojačava glasnoću'. 

Za kraj je naveo da ga je Camino promijenio, pogotovo u odnosu prema ljudima. Prije, naime, nije gotovo uopće komunicirao s nepoznatim osobama, a danas je otvoreniji i zainteresiraniji. Zahvalniji je na 'malim stvarima', primjećuje ih, a možda se njegova transformacija zgodno može opisati sljedećom anegdotom:

- Nakon jednog ručka sam nazvao punicu i rekao joj da joj je sarma bila odlična, da je nitko tako dobro ne radi. Rasplakala se... Prije bih joj možda poslao poruku da je bio dobar ručak. Rekla mi je da sam se promijenio.

Splićanima je ostavio svoj broj mobitela i mail adresu te poručio da ga mogu pitati bilo što, a ponudio je i poslati zainteresiranima popis opreme nužne za putovanje života. 

- Nije pitanje hoćete li ići, nego kada ćete ići! - tim je riječima zaključio zanimljivo druženje.