TAJNE DREVNE TVRĐAVE KLIS 'Ovu silu mi već 17 godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote...'

Smještena u orlovskom gnijezdu na razmeđu priobalja i Dalmatinske zagore drevna tvrđava Klis još je jednom - prilikom ovogodišnje Noći muzeja - iskazala svoju atraktivnost. Naime, tijekom prohladne zimske večeri prošloga tjedna, u petak, 30. siječnja, mnogi su se njeni posjetitelji mogli – zahvaljujući stručnom vodstvu povijesne postrojbe 'Kliški uskoci' – uvjeriti koje sve tajne čuva ovo ponosno zdanje, ukotvljeno na prijevoju između Kozjaka i Mosora još od antičkih, ilirskih i rimskih vremena. Tako kliška tvrđava kroz stoljeća poput pjesničke Nazorove 'Zvonimirove lađe' u svojim njedrima čuva prošlost, ali istodobno nezaustavljivo jedri u budućnost.

Tvrđava Klis – Noć muzeja 2026.: Noćni obilazak i razgledavanje izložaka muzejskih zbirki Tvrđave Klis uz stručno vodstvo pripadnika Povijesne postrojbe 'Kliški uskoci' (foto: As media/ Povijesna postrojba 'Kliški uskoci')

Dio te povijesti jest svakako i slavni kliški kapetan te legendarni prvi uskočki zapovjednik Petar Kružić (oko 1490. – 1537.). Iako sam Kružić nije bio uskočkog podrijetla, desetljeća koje je proveo u ogorčenoj borbi za opstanak kliške tvrđave suprotiv sve većoj osmanlijskoj plimi bila su presudna za oblikovanje te osobite skupine hrvatskih proturskih ratnika. Naime, sam izraz uskok dolazi od glagola 'uskočiti' – a označava pojedince koji su s područja pod vlašću Osmanlija prešli (ili 'uskočili') u još neosvojene kršćanske krajeve našavši u njima utočište i novu žarišnu točku svoga otpora. To je u ovom slučaju bio upravo Klis!

Tvrđava Klis – Noć muzeja 2026.: Povjesničar Mate Božić, član Povijesne postrojbe 'Kliški uskoci' i dugogodišnji voditelj Škole heraldike – Klis održao je izlaganje pod naslovom 'Grb Petra Kružića i heraldika kliških uskoka' (foto: As media/ Povijesna postrojba 'Kliški uskoci')

Jednoj vrsti borbenih simbola, točnije grbovima, Petra Kružića kao i onih uskočkih obitelji koje se povijesno vežu uz kliško područje bilo je također posvećeno i izlaganje održano pred odabranom publikom tijekom ovogodišnje Noći muzeja u prostorijama obnovljene Topničke vojarne kliške tvrđave. No, kao što je poznato period kraja XV. i početka XVI. stoljeća nije bilo samo doba kada su se prvi uskoci prebjegavši iz kontinentalne unutrašnjosti (koja se našla pod udarima Osmanlija) počeli okupljati oko tvrđave Klis pod zapovjedništvom Kružića, nego također i početno doba oblikovanja šahiranog grba Hrvatske. Tako upravo iz južnotirolskog Bolzana (nekadašnjeg posjeda austrijskih Habsburgovaca, a danas dijela Republike Italije) potječe prvi zabilježeni primjer uporabe toga heraldičkog znamena!

Freska s prikazom heraldičkog Davidova tornja u dominikanskome samostanu u tirolskom gradu Bolzanu (Bozen), oko 1490-1494. – predstavlja prvi zabilježeni primjer uporabe šahiranog grba Hrvatske; Budući da su središnji grbovi Hrvatske i Ugarske zrcalno postavljeni (gore desno) prema ispravnoj orijentaciji štitova početno polje hrvatskog grba bi u ovom slučaju bilo srebrno tj. 'bijelo' (sredina desno); Idejni slijed oblikovanja šahiranog grba Kraljevine Hrvatske (dolje)

Tako je tijekom spomenutog izlaganja bilo istaknuto da je hrvatsko plemstvo u svom pismu budućem caru Maksimilijanu Habsburškom i papi Aleksandru VI., upućenom sa sabora u Bihaću 10. travnja 1494. godine – održanom nakon katastrofalne Krbavske bitke, navelo sljedeće: 'Ovu silu (tj. Osmanlije) mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće...'. Potom je sam Maksimilijan - vjerojatni inicijator nastanka šahiranog grba Hrvatske - prihvativši plemićku sintagmu o hrvatskim krajevima kao 'predziđu kršćanstva' 24. studenoga 1494. godine u svom pismu staležima carstva za predstojeći sabor u Wormsu Hrvatsku nazvao 'vratima i štitom' (porten und schilt) kršćanstva i njemačkih zemalja.

Klis i Senj – dva uskočka gnijezda: u uskočkom kodeksu časti važno mjesto je zauzimao imperativ obrane 'predziđa kršćanstva' (Antemurale Christianitatis), kao i pitanja osvete, dvoboja, brige o poginulim i ranjenim sudrugovima, njihovim obiteljima te zabrana trgovanja s podanicima Osmanlijskog Carstva. Kružićevom pogibijom i padom Klisa (13. ožujka 1537.) sjedište uskočke iznimno djelotvorne graničarske vojničke zajednice prešlo je u podvelebitski Senj

Osim uz onovremenu Kraljevinu Hrvatsku pojam 'predziđa' ili tvrđave u periodu XVI. stoljeća povezivao se i s fenomenom tadašnjih uskoka – također svojevrsnog 'živog zida' protiv Osmanlija. Tako se primjerice Senj – drugo povijesno uskočko uporište nakon tvrđave Klis – u izvorima nazivao i 'predziđe Dalmacije', dok ga je car Rudolf (1576.–1608.) znakovito opisivao kao: 'Jedina tvrđava u državi'.

Prema tome, koncept tvrđave kao izvorišta oblikovanja hrvatskoga grba mogao bi se u tom ključnom razdoblju primijeniti na bilo koju hrvatsku utvrdu koja je pružala otpor Osmanlijama, a osobito Klis – koji je više od jednog desetljeća bio jedina preostala točka otpora Kraljevine Hrvatske južno od Velebita!

'... Šahirani grb Hrvatske stilizirani je prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa. Potkraj 15. stoljeća bio je oblikovan prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis)...' (Deklaracija HAZU o hrvatskom povijesnom grbu donesena u Zagrebu 5. lipnja 2025. godine)

No, osim 'dvojbenog' pitanja početnog polja hrvatskog šahiranog grba – koje je naposljetku na izričit način razriješeno prošlogodišnjom deklaracijom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – hrvatska heraldička baština izaziva još neka prijeporna mjesta, a jedno od njih vezano je upravo uz grb Petra Kružića. Naime, pitanje koje se ponekad postavlja jest koja se točno životinja nalazi prikazana zarobljena u orlovim kandžama na Kružićevom grbu: kuna, lisica, bik ili možda čak i janje? Pritom bi vjerojatno potonje za mnoge bilo osobito značajno s obzirom na glasovitu klišku janjetinu.

No, šalu na stranu, bitno je istaknuti kako prve vijesti o grbu Kružića možemo zahvaliti jednoj povelji izdanoj tek 1529. godine – osam godina prije Kružićeve smrti!

Suvremeni umjetnički prikazi kliškog kapetana i kneza (oko 1519. do 1537.) Petra Kružića čiji izvorni portret nije sačuvan; Suvremeni prikaz Kružićeva grba; Portret Petrova nezakonitog sina Ivana Kružića koji je 1574. bio imenovan županom ugarske županije Liptó, a 1578. predstojnikom dvora kralja Rudolfa II. Habsburškog. Ivan je u braku s Katalin Palffy imao kćer Ilonu (Helenu) te nezakonite sinove Jakova i Petra, koji su bili službenici obitelji Zrinski

U toj ispravi o legitimitetu nasljedstva te pravu na korištenje grba koju je kralj Ferdinand I. Habsburški 22. studenoga 1529. u Beču dodijelio nezakonitom Petrovom sinu Ivanu Kružiću izričito se navodi kako je heraldičko znamenje kojega je korištenje dopušteno sinu Ivanu istovjetno grbu njegova oca Petra. Nadalje, kako navodi zaslužni hrvatski heraldičar Ivan Bojničić u svojem heraldičkom djelu 'Plemstvo Hrvatske i Slavonije' iz 1899. godine, štit toga grba se opisuje na sljedeći način: 'U crvenom crni orao u letu nosi mrtvu životinju (možda kuna?)...'. Ipak, treba istaknuti kako životinja na ilustraciji popraćenoj navedenim opisom svojim likovnim prikazom u većoj mjeri podsjeća na pitomo janje (prva slika u nizu dolje lijevo), nego li na malenu, ali ratobornu zvijer prema kojoj je sve do nedavno svoje ime nosila i valuta Republike Hrvatske.

Pitanje životinje u orlovim kandžama: janje (?), bik (Csergheö), kuna (Bojničić, Peran) ili lisica (Benedetti, Nagy) – ilustracije koje u svojim djelima donose I. Bojničić i G. Csergheö; Grb Kružića na dvorcu Pezinok i u gornjem desnom kutu portreta Ivana Kružića

Nadalje, prema članku Zorana Perana ('O porijeklu Petra Kružića ili Prilog o grbu Kružića od Klisa i Dražoevića Poljičkih (1)') različiti heraldičari su ujedno navodili različite životinje u orlovim kandžama Kružićeva grba. Primjerice, istarski heraldičar Benedetti piše o lisici koju je ugrabio orao, dok dva mađarska heraldičara tvrde suprotno. Za prvoga (Geza Csergheö) ta životinja je bik koji korača, dok je na njegovim leđima orao. Za drugog mađarskog heraldičara (Iván Nagy) opet se radi o lisici koju kida orao. Zanimljivo je kako u pečatu Ivanove kćeri Ilone (Helene) neki prepoznaju čak i pticu pelikan. Naposljetku, prema do danas sačuvanim grbovima Petrova sina Ivana (preminuo 1580. godine) – primjerice uzidanom na dvorcu Pezinok (u današnjoj Slovačkoj sjeverno od Bratislave) kao i heraldičkom znamenju prikazanom na Ivanovu portretu (zadnja slika u nizu gore desno) koji se čuva u muzeju dvorca Trenčin (također u Slovačkoj) – doista bi bila riječ o kuni, što osim oblika potvrđuje i tinktura (boja) prikazane životinje.

Sadašnji izgled dvorca Pezinok u današnjoj Slovačkoj i tamo uzidani grb Ivana Kružića – nakon što je oko 1570. zakupio vlastelinstvo Likava (županija Liptó) te Pezinok i Szentgyörgy (Svätý Jur) u tadašnjoj Požunskoj županiji Ivan Kružić je započeo radove na popravku dvorca, koji je dobio renesansni izgled

Zanimljivo je kako se Z. Peran u kontekstu grba Petra Kružića u svom drugom članku ('O porijeklu Petra Kružića ili Prilog o grbu Kružića od Klisa i Dražoevića Poljičkih (2)') osvrće i na heraldičko znamenje roda Dražojević-Jelić iz Klisu obližnjih Poljica. Naime, kako se navodi grb te obitelji sačuvan je na jednoj nadgrobnoj ploči na starom omiškom groblju, a nalazimo ga uz natpis koji datira iz 1630. godine.

Također u Omišu nalazimo grb iste obitelji koji se nekada nalazio na kući spomenutoga roda smještenoj uz omišku župnu crkvu iz XVII. stoljeća, a danas se čuva u Muzeju grada Omiša. Spomenuti autor u slučaju oba grba na štitu prepoznaje upravo kunu, kao i na grbu Ivana Kružića iz XVI. stoljeća. Međutim, u istom članku se donosi opis trećeg grba obitelji Dražojević-Jelić s 'istim motivom' (pohranjenim u Muzeju grada Splita) - ali izričito je navedeno kako je na njemu prikazana lisica, a ne kuna!

Grbovi poljičkih Dražojevića-Jelića: na nadgrobnoj ploči starog omiškog groblja; na kući roda uz omišku župnu crkvu (danas u Muzeju grada Omiša); u kombinaciji sa znamenjem roda Dražoević iz grbovnika Korjenić-Neorića (s kojima poljički Dražojevići ipak nisu istovjetni ili povezani!). Budući da su poljički Dražojevići u Kružićevo doba bili istaknuti protuturski ratnici (Žarko Dražojević!) moguće je kako su sami preuzeli grb Kružića zahvaljujući povijesnim ili nekim rodbinskim vezama?

Da je u slučaju grba poljičkih Dražojevića-Jelića ipak vjerojatnije riječ o lisici – a ne kuni, kako sugerira Z. Peran – moglo bi se, osim prema ilustraciji grba koji se čuva u splitskom muzeju, zaključiti i prema prikazu nekoliko stoljeća kasnije nastalog kombiniranog obiteljskog znamenja. Naime u heraldički lijevoj polovici raskoljenog štita prikazana je četveronožna životinja na koju se obrušava orao, pri čemu se (s obzirom na oblik tijela i dužinu nogu) nikako ne bi moglo raditi o kuni (zadnja slika u nizu gore desno). Iako autor članka sličnost dvaju znamenja, tj. grbova Kružića i poljičkih Dražojevića-Jelića koristi kao argument u prilog Kružićeva poljičkog podrijetla (kako primjerice tvrdi i Andrija Kačić Miošić sredinom XVIII. stoljeća u svojem 'Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga' – iz mjesta Zvečanje, gdje su povijesno zabilježeni Kružićevići), jednakovrijedan argument bi se iz priloženoga mogao izvesti i u prilog ličko-unskoga podrijetla roda Kružić.

Grb na nadgrobnoj ploči Nikole Farkašića (Vukovića) iz 1519. s orlom koji hvata vuka; Bihaćki sarkofag s grbovima poznat je i kao 'grobnica hrvatskih velikaša' (gore desno), a podignut je krajem XIX. stoljeća te su u njemu pohranjeni posmrtni ostatci devet bihaćkih uglednika, koji su braneći Bihać, poginuli u borbama protiv Osmanlija tijekom XVI. st.: Nikola Farkašić - 1519., Ivan Bucković - 1520., Bernardin Stivković - 1523., Luka Cvitković - 1524., Ivan i Gašpar Kobasić - 1531., Petar Rebrović - nakon 1531., Luka Bihaćanin - prije 1551., Juraj Šubić - 1560., Ivan Izačić - 1565.; Nedavno (2024. godine) vandalizirani spomenik hrvatskim velikašima u Bihaću

Naime, prepoznatljivi heraldički motiv s grba na nadgrobnoj ploči Nikole Farkašića (Vukovića) iz 1519. (podrijetlom iz okolice Bihaća na rijeci Uni - odakle je 1494. hrvatsko plemstvo upućivalo svoje pozive papi i budućem caru!) jest motiv vuka u hodu na čijim je leđima raskriljeni orao. Spomenuta nadgrobna ploča se nekada nalazila u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Bihaću (nakon osvajanja Bihaća 1592. pretvorenu u današnju džamiju Fehtiju, što znači 'Osvojena'), a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Budući su mjesta Kruge u okolici Lapca (odakle potječu Kružići) i Čave u okolici Bihaća (odakle potječu Farkašići ili Vukovići) međusobno udaljena tek oko trideset kilometara, sličnost heraldičkih motiva grbova dviju obitelji mogla bi također govoriti u prilog njihove rodovske povezanosti, odnosno zajedničke heraldičke baštine izražene u obliku sličnih grbova!