PREGLED TJEDNA: Plakanje i kuknjava kao tradicija

PONEDJELJAK Šuta

Po kratkom postupku smaknut je Puljkov direktor Čistoće Ivica Karoglan i rijetko će tko tomu naći zamjerku - uostalom, protiv tog neobičnog tipa rogoborili su i najbliži Puljkovi suradnici kojima uglavnom nije bilo jasno čime je Karoglan zaslužio bezrezervnu i neupitnu podršku i pokriće bivšeg gradonačelnika.

Nije to valjda bilo jasno ni njemu samome.

U ovom slučaju dosta zanimljivije je zgražanje novog gradonačelnika Tomislava Šute nad stanjem u ovoj komunalnoj firmi, a posebno dio u kojemu on otkriva minus na računu tvrtke i zaduživanje koje bi Čistoća trebala otplatiti povećanjem cijene svojih usluga u skoroj budućnosti.

Pa je, eto, baš njega sada zapalo da to provede.

Da upravo Šuta kao direktor nije u Vodovodu i kanalizaciji tadašnjem gradonačelniku Puljku priredio sličan scenarij: u tajnosti je bez znanja gradske uprave dramatično povećao plaće radnicima i zamislio da se lova za to namakne upravo - poskupljenjem usluga.

Dakako, kad njega u firmi više ne bude.

Karma je katkad baš simpatična stvar.

UTORAK Puljak

'Prestani plakati i uhvati se posla, treba nešto i raditi', uzvratio mu je Ivica Puljak iz Švicarske, gdje se po vlastitim riječima bavi 'elektromagnetskim kalorimetrima, novim akceleratorima, budućnosti fizike čestica, upotrebi umjetne inteligencije u potrazi za novim fenomenima, kvantnom računarstvu i kvantnim senzorima'.

Čovjek koji se 'povukao iz politike' jedva je izdržao tjedan dana da o politici ne progovori i, što je u ovom slučaju još zanimljivije, čovjek koji je skoro pune četiri godine plakao da naslijedio ništa konkretno, sada svog nasljednika proziva upravo zbog - plakanja. Mašala.

Nastavi li u istom tonu i ritmu, Ivica Puljak po nepodnošljivosti će u rekordnom roku sustići i prestići Andru Krstulovića Oparu.

Kad bolje promislimo, već nekoliko prethodnih gradonačelnika ima potpuno jednak obrazac ponašanja po dolasku na vlast i silasku s nje, upadaju u petlju u kojoj se očigledno osjećaju poprilično komotno.

Jednostavan opis takvog ponašanja zove se kmečanje.

SRIJEDA Milijun i kusur

Organizatori Ultra Europe festivala također su jedno vrijeme intenzivno kmečali, ali potreba za time prestala je kada su na svim razinama vlasti osigurali strateško partnerstvo - a to se obično može prevesti kao 'lova'.

Pa tako iz gradskog proračuna svake godine kapne 250 tisuća eura potpore, nešto manje od toga priloži Županija, tu je različita materijalna i nematerijalna podrška različitih turističkih zajednica, a na koncu i Vlada koja je ovog tjedna objavila da će festival pomagati s respektabilnih 750 tisuća eura godišnje, najmanje u idućih nekoliko godina. Mašala.

Bez obzira na dvojbene matematičke metode kojima se dolazi do brojke od '150 tisuća posjetitelja svake godine', nema sumnje da je Ultra svejedno koristan, poticajan i pozitivan događaj za ovaj grad, barem na ovom stupnju njegovog turističkog razvoja, te da je dugoročno brendirala Split kao destinaciju na zaista svjetskom nivou.

I da je dobro da će ostati kod nas još najmanje pet godina.

Ali neka se zna i da se taj privatni događaj financira s debelo preko milijun eura javnog novca svake godine, nije baš da se i domaćini nisu isprsili.

U usporedbi s time, sada već višednevno zapomaganje za jednokratno potrošenih 230 tisuća eura za svečano otvaranje Žnjana, najveće gradske investicije u novijoj povijesti i najvećeg javnog prostora uopće uređenog u Hrvatskoj, doima se još bedastije. Pogotovo znamo li da je sav taj novac zapravo ostao u Splitu, kod stotina angažiranih domaćih ljudi.

ČETVRTAK Bačvice

Vlasnici i organizatori Ultra Europe festivala bez sumnje su pristojni i civilizirani i imaju vidljivi respekt prema Splitu kao gradu koji ih je otvorenih ruku primio - za razliku od stanovitog Marija Kovačevića, zagrebačkog ugostitelja proslavljenog po brojnim dvojbenim i rubno zakonitim potezima, koji je u Splitu punih deset godina koristio rupe u zakonu i zatvarao i otvarao firme kako bi besplatno okupirao nekoliko prostora u kompleksu na Bačvicama.

I jedva pola godine nakon što je izbačen iz prostora u kojima je nelegalno zgrnuo milijune, Kovačević se drznuo ponovno u njih provaliti, pa još metnuti nekakvu škrinju i početi prodavati sladoled.

Kao da je usred kakve zabiti Trećeg svijeta, a ne na najpoznatijoj plaži drugog najvećeg grada u državi.

Samo zbog ovog poteza gospodin bi zauvijek morao biti protjeran iz Splita i ne bismo se bunili kada bi se to postiglo nekom vrstom administrativnog maltretiranja. Zbilja je zaslužio.

PETAK Otimačina

Zasad nije sasvim jasno je li alarm o provali u kompleks na Bačvicama zbilja stigao od Bojana Ivoševića, makar se čini da jest, ili su gradske službe i firme počele raditi svoj posao po automatizmu, no to je ovoj priči manje bitno.

Nije toliko bitno ni da je grad uzvratio udarac i uskoro od Kovačevića ponovno preuzeo sva tri provaljena prostora  - dogodilo bi se to prije ili kasnije.

U priči oko Bačvica - a to će sadašnja dogradonačelnica Matea Dorčić koja je vodi kao osoba s iskustvom sasvim sigurno znati dosta - najskandalozniji je podatak da je kompletan kompleks na Bačvicama Splitu zapravo otet prije desetak godina udruženim zločinačkim pothvatom nemarnih ili korumpiranih gradskih službenika, njihovim indolentnim kolegama u Županiji i bezobraznog Državnog odvjetništva.

Ukratko, kada se potezala granica pomorskog dobra s jedne njene strane ostali su privatni prostori na Bačvicama, a s druge oni u gradskom vlasništvu koji su zbog toga automatski prešli u ruke države.

Premda s Bačvicama država nema ama baš ništa: i gradnju ovog kompleksa nekad davno, kao i njegovu rekonstrukciju u devedesetima, skupo su iz svog džepa platili isključivo Split i Splićani.

Od dogradonačelnice Dorčić, kao i njenog šefa Šute, stoga se ne očekuje da samo nastave praksu svojih prethodnika i da rade savjesno i poštuju zakon, što se zapravo treba podrazumijevati, nego i da odu korak dalje.

Da iskoriste sve alate kako bi Splitu barem pokušali vratiti ono što mu je nepravedno oteto.

SUBOTA Sječa

Svjedočili smo novoj sječi na javnih površinama, ovaj put točno ispred Pravnog fakulteta, a svaki taj trenutak tužan je čak i usprkos spoznaju da je u prethodnim godinama za svako posječeno posađeno otprilike tisuću novih stabala.

U ovom konkretnom slučaju činilo se opravdanim nešto poduzeti jer je cijeli potez Ulice Domovinskog rata zbilja izgledao (i još uvijek izgleda) potpuno podivljalo i neredno, a logično zvuče i argumenti struke da se stabla sofore nisu pokazala ni primjerena ni sigurna za urbano okruženje.

Ali zašto se, zaboga, nakon beskrajnih arheoloških radova na ovoj lokaciji asfaltiranje dvjestotinjak metara ceste i uređenje malog parkinga proteglo na nekoliko mjeseci i kako će to tek izgledati kada se prijeđe na drugu stranu ulice - e, to je misterij na koji nitko razuman nema logičnog odgovora.

Kvragu, još malo pa će radovi trajati dulje nego što je potrebno stablima da narastu.

NEDJELJA Zahvala

Cesta na sasvim drugom kraju grada, neposredno uz školu na Mejašima, sanirana je u nekoliko etapa: najprije asfalt prošle jeseni, a sada napokon i trotoar, nakon čega će izgledati koliko-toliko pristojno i civilizirano.

'Hvala bivšoj gradskoj upravi na iniciranju sanacije i aktualnoj upravi na njenom završetku', poručio je, također civilizirano, predsjednik kotara Toni Piplica.

Mi bismo svi skupa bili još zahvalniji da se ovaj posao diljem grada odrađuje puno intenzivnije, brže i sustavnije - makar znamo da je s tvrtkama koje imaju monopol na održavanje gradskih ulica i pločnika to još uvijek gigantska iluzija...