Ivanka Luetić, od seljačkih pjesama do ruralne politike

PONEDJELJAK Privatne stvari Željka Keruma

Radnice imaginarnog hotela Marjan, onoga kojega je Željko Kerum uspješno zatvorio u ljeto 2008. godine i do danas ga u pravilnim razmacima najmanje deset puta skoro pa otvorio, otkrile su podatak koji bi u normalnim okolnostima digao na nogu barem Poreznu upravu, ako ne i koju drugu instituciju. U ljeto 2012. godine, dok je još živio u iluziji da će mu Splićani podariti još četiri godine nerada u Banovini i galamio na predizbornim skupovima, gazda im je isplatio plaće na crno.

Čim je kampanja završila, više im se nije ni javio. Ni pisma, ni razglednice, pa čak ni nakon što je usvojena predstečajna nagodba - taj čudnovati instrument koji je Kerumu omogućio da sačuva svoje tvrtke i nekretnine, a u isto vrijeme prevesla svoje dužnike.

Pa su mu nesretne žene poslale jednu od firmi u stečaj.

Sada, kad se konačno i javno žale da ih poslodavac maltretira i psihički iscrpljuje kako bi same dale otkaz, valjda je došlo vrijeme da se malo pročačka po famoznim 'pozajmicama' umjesto plaće i rekonstruira kako je, dovraga, baš Željko Kerum sposoban izigrati ama baš sve propise, pa i onaj po kojemu se radnike ne može platiti bez da i doprinosi budu podmireni. 

Ako institucije imaju volje zagrebati po njegovim 'privatnim stvarima', kako on sam opisuje muke ni krivih ni dužnih vlastitih zaposlenika...

UTORAK Pjevanje borbenih

Svaki put kad pomislimo da u Županiji ne može luđe i da je intenzitet zbrinjavanja HDZ-ovih partijskih kadrova konačno dosegnuo svoj vrhunac, surova stvarnost nas demantira. Da, uvijek može bizarnije.

Evo, recimo, slučaj Ivanke Luetić: 60-godišnja gospođa koja je u ratu dizala moral vodeći humanitarne priredbe - zlobnici će reći, pjevajući borbene - dok je nakon njega suvereno plovila bespućima udobnog županijskog raja  za uhljebe i guštala u statusu HDZ-ove ovlaštene stručnjakinje za domoljubna i feministička pitanja, ovih dana otkrila je novi talent. Bavit će se ruralnim razvojem.

Doslovno tako: među 65 kandidata za radno mjesto u 'Javnoj ustanovi za koordinaciju i razvoj RERA' - koja je najprije uhljebila desetke rashodovanih ili mlađahnih HDZ-ovaca i partnera, nabila milijunske gubitke i tek onda počela nešto raditi - baš njen životopis učinio se nekako najprikladnijim za radno mjesto savjetnice. Zlobnici će opet reći - pa da, i glazba joj je uvijek zvučala nekako ruralno...

Uglavnom, presudnu prednost Ivanki Luetić dala je činjenica da je skupila cijelih 265 dana braniteljskog staža, što je argument s kojim se deseci prijavljenih za isto radno mjesto - među kojima su se moguće našli i zbilja stručni mladi ljudi, naivni jer još nisu spoznali sve dimenzije zapošljavanja preko stranačkih veza - jednostavno nisu mogli nositi.

Ne zna čovjek što je luđe: činjenica da je za cviljenje po humanitarnim koncertima žena nagrađena statusom branitelja, ili što zahvaljujući svom neborbenom iskustvu ima prednost na svakom prokletom raspisanom natječaju.

Ali, mi možemo lajati koliko god hoćemo - a naša Ivanka lijepo se skrasila. Čeka nas procvat dalmatinskog sela.

SRIJEDA Krmeljava fešta

Otvaranje obnovljenog spomenika Grguru Ninskom vjerojatno će ostati zabilježeno kao jedna od bizarnijih splitskih ceremonija u zadnje vrijeme. U devet ipo ujutro, sneni i krmeljavi, pred Zlatnim vratima našli su se političari, konzervatori, novinari i par slučajnih prolaznika, pa uz zvučnu kulisu promatrali kako radnici nespretno uklanjaju cerade i ograde.

Nije da je trebalo raditi spektakl, jer bi se to sigurno izrodilo u skupu žderačinu i lokačinu, ali sjajnom poslu kojeg su odradili redom splitski stručnjaci i Grguru kao gradskom simbolu moglo se dati malo više pažnje. Odnosno, mogli smo  sve to skupa malo bolje izreklamirati.

ČETVRTAK Deset godina nečiste savjesti

...kao što se, recimo, teatralno obilježilo potpisivanje ugovora o gradnji škole na Pazdigradu. Mada bi sve gradske vlasti unazad deset godina o tome trebale samo krotko i pokorno šutjeti.

Dirljivo je bilo u Banovini vidjeti kako su doslovno cijelu gradsku vijećnicu ispunili valjda svi koji su barem jednom u životu nogom kročili u taj gradski kotar. A trenutak za pustiti suzu bio je kada je dogradonačelnica Aida Batarelo tronuto, s opipljivim ushitom i divljenjem, javno zahvalila gradonačelniku Ivi Baldasaru.

Svi su, kažemo, bili tu, a među desecima zaslužnih našao se samo jedan roditelj s Pazdigrada. I to, gle čuda, upravo onaj koji je nedavno okrenuo leđa Marijani Puljak.

No, nema veze: bitno je da je stvar konačno pokrenuta s mrtve točke i da će, ako se nebesa smiluju, nakon dugih dvadeset godina Split konačno dobiti jednu novu osnovnu školu. Bit će zanimljivo štopati koliko će trebati roditeljima s Kile da krenu gunđati i hoće li i u tom slučaju gradska vlast, koja god bila, reagirati tek kad joj se demonstracije krenu valjati ispod prozora.

PETAK Gdje je nestala kapa?

Ovih dana, pak, ostali smo bez vlaka za Zagreb. Situacija je jednostavna: kad je u Hrvatskim željeznicama konačno zagustilo do kraja, prvo su odrezali ono jedno ionako nepotrebno slijepo crijevo prema jugu. Split je šutke pao još dublje u izoliranost i provincijsko tupilo.

Pravu reakciju njegovog gradonačelnika - onoga koji se uoči izbora ponosno slikao s kapom skretničara i obećavao željezničku revoluciju - još uvijek čekamo.

SUBOTA Barbari...

A kad malo pogledaš što se događa oko nas, shvatiš da smo ionako divlji i primitivni. Tako se barem osjeti čovjek kad pročita da je usred noći devastirana Salona, bez nekog posebnog smisla ili povoda.

Zbilja treba imati specifičan mentalni kod i motivaciju da bi se srušilo zidine koje su na istom mjestu preživjele osamnaest stoljeća. 

NEDJELJA ...i zajebanti

No da ne bismo završili s crnilom, spomenimo da je ovog tjedna gradom protutnjao deveti po redu Pričigin, festival pričanja koji je od male i neambiciozne manifestacije već izrastao u pravi gradski trademark.

Spontan, duhovit, zabavan i onako zajebantski, baš splitski razigran.