PARTIZANČINO, JESI LI SLUŽIO DOMOVINI? Pronašli smo intervju s Rankom Ostojićem s prve crte bojišnice

SDP-ov saborski zastupnik Ranko Ostojić jedan je od mnogih koji je komentirao 'slučaj Dabro', ali i jedan od rijetkih političara koji se nakon toga svađao s pratiteljima na društvenim mrežama. Nakon što ga je uz uvrede jedan očito slabije upućeni pitao: 'Partizančino, jesi li služio domovini kada je trebalo?', bivši ministar unutarnjih poslova mu je odgovorio: 'Ja sam zapovjednik 1. voda, 1. satnije, 1. bojne 141. brigade, a prije toga pripadnik Splitskog dobrovoljačkog bataljuna! Dragovoljac, majmune.'

Bio nam je to povod da iz arhive izvučemo kratki intervju s Ostojićem iz tog ratnog vremena, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Tekst je napisala Snježana Gazde, a fotografiju je zaslužan Andro Damjanić, koji, nažalost, nisu više među nama...

Evo članka iz 1992. godine.

- Mrzim rat, čovječe.

Tako najkraće Ranko Ostojić, zapovjednik Prvoga voda Prve satnije Prve bojne 141. brigade Hrvatske vojske, objašnjava svoj dobrovoljni prelazak iz civilstva u uniformu. A u civilstvu 29-godišnji Ranko Ostojić je potpredsjednik splitskoga SDP-a, vijećnik Skupštine, postdiplomac 'amerikanistike', s ukupno četiri godine staža u statusu nezaposlenog diplomiranog pravnika na birou. I nije kontradikcija mrziti rat i - ratovati, pojašnjava Ostojić.

- Biti čist pred samim sobom, to mi je nekakav kredo u životu. Želim mirno spavati. Zato se i jesam prijavio u dobrovoljce. Ipak, najviše od svega želim da rat što prije završi, da opet postanem zločesti oporbenjak.

Među vaše posljednje skupštinske istupe spada i ona opaska o dobrovoljcima iz opozicije koji se baš rado ne zovu pod oružje, zar ne?

- Tada je zapravo trebalo pitati odakle nekome pravo da meni ili nekome drugome uskraćuje odlazak pod oružje, kako rekoste. Ili točnije, tko to može odlučiti hoće li meni dopustiti da branim svoju domovinu. Odavna sam ja preko općinske organizacije izviđača načinio nekakav popis sposobnih ljudi koji su željeli ići braniti Hrvatsku. Međutim, to nije prošlo. A mi iz izviđača naprosto smo dobro pripremljeni, šteta je to ne iskoristiti. Pa sam se poslije, u jesen, prijavio preko Mjesne zajednice Meje. I tu sam prošao, istina nešto kasnije, no stigao sam u Ston i sada u Unešić.

Odmah ste se našli na prvoj liniji borbe...

- Prava riječ. Odmah. Tako reći bez obuke. Ja nisam nikada ni pokušao objasniti da se odmah na početku ovoga rata nije (bilo) moguće obaviti obuku, pripremiti ljude, ići valjano se braniti. No sada mi je nezamislivo da se ljudi šalju na tu prvu liniju fronte tako neorganizirano. I uopće, u početku je ta neorganiziranost i mogla proći, sada više ne.

Postali ste, usprkos neobučenosti, i zapovjednik.

- Među dobrovoljcima to je drukčije. Mi sami između sebe biramo zapovjednika. I dogodila se zanimljiva stvar, koju je najbolje oslikao Miljenko Kundid, inače iz HKDS-a. On je glasanje komentirao kako 'ni u ludilu nije mogao zamisliti da će svoj glas dati komunjari'. To jest meni, jer me sada tako zovu. I tako sam izabran. Inače, taj prvi vod, ta ekipa, uistinu je fantastično društvo. Ima nas iz različitih stranaka, različiti smo, ali smo svi skupa spoznali da razlike nisu nešto loše. Štoviše. I zato tamo u Unešiću svi padamo od smijeha kada netko provali ono 'za dom', jer znamo da će iz našega voda krenuti odgovori 'dvosobni, trosobni, dvoetažni, s vrtom'.

Rekoste da su u vašem vodu zastupljene različite stranke, a u Hrvatskoj vojsci nema stranačke politike.

U ekipi na Unešiću ima  HOS-a i HDZ-a i HKDS-a i komunjara, ali to ne znači provođenje nekakve stranačke politike. Znate, pred podatkom da naša jedinica ima ukupno 160 klinaca koji čekaju svoga tatu - sve drugo pada u vodu. Ne trebaju nama u Unešiću nikakve uredbe i zakoni na tu temu. Život tebe i onoga do tebe je u pitanju, i zato funkcioniramo besprijekorno. Kao jedan smo. A da se na bazi tih stranaka zezamo - zezamo se, pa sam tako ja - ispao komunjara.

Sada, u ovim uvjetima primirja, vjerojatno je lakše, manje je opasno.

- Manje je opasno. Samo ponekad metak otkine grančicu pored tvog ramena, na primjer. A, znači, opet pucaju snajperima, mi zaključimo. I uopće, za četnike vrijedi ona sintagma o podmuklom ratovanju. Tako se oni bore, podmuklo i prljavo. Ginu ljudi usprkos primirju, Jozo i Kula su nam tako poginuli. Međutim, ima još nešto što se nije promijenilo usprkos primirju. Pozadina. Mi na Unešiću još nemamo vreća za spavanje. Pokrivamo se nebom. A kada prva linija fronte nema te vreće, onda je to za nekoga optužba. Neki ljudi iz daleka iskreno šalju pomoć, a kada ona ne stiže nama kojima je potrebna, onda znači da netko ne radi svoj posao kako valja. Zataškavanjem se problem pozadine ne može riješiti. Neće nam biti bolje ako šutimo. Dok je 15. siječnja u Splitu gorjelo na tisuće svijeća u čast priznanja Hrvatske, mi smo u četiri kuće na Unešiću imali samo jednu veličine dva centimetra. I to je znak da netko nije sposoban raditi kako valja, pa onda ga treba maknuti, zamijeniti sposobnijim. Demokratsko načelo promjenjivosti, zar ne.

Vi ne nosite krunicu?

- Ne nosim. Moja je ekipa, to onako, primijetila, a fra Gracijan iz Sv. Frane, koji je stalno uz nas, prvi je kazao da to nije važno, samo je važno kakav je tko čovjek. I molim, spomenite toga divnog čovjeka, fra Gracijana, koji se o nama brine od prvoga dana otkako smo se obukli u uniformu. A ono njegovo 'važno je kakav je tko čovjek' zapravo je presudno. To je odgovor na sve. Izuzetno poštujem svakoga tko se pridržava deset zapovijedi, jer je čovjek. A fra Gracijan je to. On se za nas brine, od toplih čarapa pa do toplih riječi.

Primaju li dobrovoljci plaću?

- Mi na prvoj liniji samo akontaciju. A plaća je oko 15-16 tisuća. Rekao sam vam o djeci koju ima naša četa. I ta djeca, dakle, ne dobivaju plaću svog oca. Meni, ma svima, jasno je da novca nema. Ali uniforme po gradu dobivaju punu plaću. Samo tražimo da se ravnomjernije podijeli teret te besparice. Jer ljudi koji su sada u Unešiću napustili su radna mjesta, familije su im ostale, a trebaju živjeti. Zato oni moraju imati prvenstvo, oni što su na položaju, radi djece.

Ne govorite s prevelikim simpatijama o uniformama po gradu?

- Moja ekipa, ljudi s prve linije fronte, ne šetaju se gradom u uniformi. Oni se žele, kad su kući, vratiti na normalu. Ne nose oružje, a ja kada dođem u grad, vidim i uniforme i oružje. To su šminkeri, to će vam svatko od nas potvrditi. I to treba javno kazati, i radi pucnjave po gradu, i provala u stanove. To ne rade pravi gardisti. Zato se i nadam da će pravna država, a ja u nju vjerujem, znati pokazati da nije svaka uniforma ista. Ma samo kao sličicu kazat ću vam da su hrabri lovci iz Kaštela osvojili izviđački dom na Kozjaku nakon neravnopravne borbe. Protivnik im je bio 65-godišnji domar. Pozvao bih te junake da dođu kod nas u Unešić, pokazat ćemo im više takvih kuća prema Kninu. Neka osvajaju. Sada me zanima hoće li ovdje pravna država djelovati ili ćemo se mi morati spuštati s položaja i vratiti izviđačima njihovo. U našem biltenu izviđača Hrvatske svaki put objave pet-šest 'in memoriam' članovima koji su poginuli. A ovi im dom osvajaju.

Bojite li se?

- U ratu su osjećaji čudni. Ja se zapravo najviše bojim da neću moći sačuvati svoju ekipu. Zato ne volim improvizaciju. Iz moje ekipe nitko nije pobjegao. I to puno vrijedi.

A nakon rata?

- Opet ću biti glasna opozicija. Opet ću govoriti što mislim i biti dosljedan sam sebi. Ona Krležina mi je stalno na pameti, a glasi: 'To što sam sam, još uvijek ne znači da nisam u pravu'.

PISMA I SPIZA
- Ako može, zahvalite se u ime naše ekipe splitskoj osnovnoj školi 'Pujanke'. Oni su nas posjećivali na položaju. Djeca su pisala ona pisma nepoznatom gardistu. Čovječe, mi smo plakali. Treba toj dici poslije rata doći u školu i reći koliko su nam njihova pisma značila. Nije vam sve u spizi. A kad već to spominjem, valja se zahvaliti Mili, vlasniku 'Peke', koji je s hranom stizao svuda gdje smo mi bili. I nikada nije omanuo. Dolazio je sa spizom na tu famoznu prvu liniju fronte. Pa, valja reći hvala i Anti Marošu iz Meja, koji pomaže i čini sve što može. Pa mojoj ekipi, zapovjednicima desetina Milivoju Sunku, Branku Leji, Jozi Jukiću... ma nemate vi u novinama papira za staviti sva imena iz moje ekipe s Unešića.

Tekst je napisala Snježana Gazde, a za fotografiju je zaslužan Andro Damjanić, koji, nažalost, nisu više među nama...