GOLI OTOK Zaboravljeni logor u srcu Jadrana: Na mjestu zloglasnog špalira danas je restoran 'Pržun'

Fotogalerija (28)

Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma, svake godine 23. kolovoza, predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika odaju počast žrtvama na Golom otoku. Događaju se priključe znatiželjnici i, dakako, političari koji pred kamerama postave vijence, održe manje-više prigodan patetičan govor i odu. Nakon tog događaja cijelu godinu nitko ne podsjeća da je Golom otoku bio jedan od najgorih i najzloglasnijih logora u Europi. Logor je bio u funkciji od početka Titova sukoba sa Staljinom 1948. do 1956., a nakon toga zatvor ili kazneno-popravni dom sve do 1988. godine.

Danas, uostalom kao i u posljednjih 37 godina, kompleks Titovih kazamata i dalje propada. Posljednje desetljeće privatne agencije 'tuku' turističke ture, turisti slobodno vršljanju, odnose artefakte, neki od njih se kupaju, drugi se voze u vlakiću kojeg vuče traktor, fotografiraju ostatke logorskog kompleksa, a onaj tko je gladan i žedan u konobi 'Pržun' se može okrijepiti.

Restoran iliti konoba je baš tamo gdje je bilo 'Pristanište'. Novopridošli logoraši, informbiroovci ili kolokvijalno zvani 'ibeovci', u 'Pristaništu' bi morali proći kroz špalir ili dvored. Uprava i čuvari u logoru dotadašnje logoraše bi postrojili u dvored i oni bi morali tući novopridošle kažnjenike koji bi trčali kroz špalir. Onaj tko nije tukao i sam bi završio špaliru. Lički Srbi, koji su uglavnom bili stražari i 'čuvari', nisu nikome praštali. Prolazeći kroz špalir mnogi uznici su podlegli ozljedama.

Onaj tko danas dođe na Goli otok, osim što vidi ruševine, nema osjećaj da su tamo titoisti na stravičan način ponižavali i mučili zatvorenike, koji su umirali od batina, bolesti i iscrpljenosti. Za posjetitelje na otoku nema stručnog vodstva, nema edukacije ni informacija. Nema niti nekog zaštitara koji će, ako ništa drugo, opomenuti turiste da ne kradu artefakte.

Država ne mari za Goli otok, a niti Općina Lopar kojoj administrativno pripadaju Goli otok i Sveti Grgur. Zdenko Jakuc, HDZ-ov načelnik Lopara, pomalo je u nezahvalnoj situaciji te me upućuje da potražim odgovore u nadležnom ministarstvu.

'Ministarstvo državne imovine (danas Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, nap.a.) i tajnik ministarstva znaju odgovore. Općina nije u posjedu zatvorskog kompleksa pa se ne bih upuštao u priču o razvoju i budućnosti Golog otoka jer općina Lopar nije u posjedu', rekao je načelnik.

Marin Mušćo, direktor Turističke zajednice općine Lopar, također tvrdi da se ne može ništa poduzeti. Unatoč tome, kako kaže, Goli otok godišnje posjeti 50.000 ljudi. Pa kako to da, zaboga, zajednica odnosno općina nema nikakve koristi od dolaska toliko ljudi?

'Mi tu ne možemo ništa, u funkciji je ono što se može kroz koncesiju dobiti', kaže Mušćo.

Iako je općina Lopar prije 15 godina razmišljala o zabrani ulaska u bivši zatvorski kompleks na Golom otoku, od toga se odustalo jer nije u općinskoj nadležnosti. Međutim, privatna inicijativa i poduzetništvo ne mogu čekati tromi državni aparat.

Zahvaljujući privatnim agencijama, iz Lopara do Golog otoka turiste prevoze privatni brodići naplaćujući 26 eura po osobi. Na Goli otok plove brodovi Goli Express i Pičuljan. Dario Ivče naplaćuje 26 eura po osobi, a Mladen Škapul također po istoj cijeni prevozi putnike u svom brodu Moby Dick. Igor Tomičić pak drži restoran na Golom otoku.

Interes posjetitelja, posebno iz država bivše Jugoslavije, jako je velik. Škapul se ne slaže s Mušćom da Goli otok godišnje posjeti 50.000 ljudi nego otprilike 30.000 ljudi. Ipak, samo prihod od prijevoza do Golog otoka i natrag iznosi od 7.5 do 8 milijuna eura. U taj prihod se ne računa potrošnja u restoranu, prodaja suvenira i obilazak vlakićem.

Mladen Škapul, budući da se bavio i bavi podvodnim ronjenjem te pruža usluge roniocima, došao je na ideju za otvori liniju Goli express jer je vidio da postoji interes.

'Kad bismo s roniocima radili stanku na Golom otoku, vidjeli smo da nedostaje prijevozno sredstvo kojim bi se posjetitelji prevezli na Goli otok', kaže.

Osim toga, Škapul je i vlasnik vlakića na Golom otoku koji vozi turiste u obilazak zatvorskih blokova, bez stajanja, a turisti mogu samo razgledati i fotografirati. Taj je vlakić bio namijenjen za prijevoz putnika i turista iz trajektnog pristaništa u Loparu do samog mjesta Lopar i poznate pješčane Rajske plaže. No, kad mu je vlakić ostao bez posla i kad je dobio koncesiju, prebacio ga je na Goli otok.

'Što vas ne ubije to vas je ojača. S tim vlakićem relativno dobro radimo, ali je u početku trebalo dosta istraživati, nismo imali iskustva, vidjeli ste i sami da ima puno uzbrdica, nizbrdica, cesta je od betona koji po vrućinama jako brzo dere gume, pa kad padne kišica treba jako paziti da vlakić ne proklizne', govori.

Radi sigurnosti Škapul je pojačao vagone i kupio poseban, mali traktor s 95 konjskih snaga.

'Ne daj Bože da vam se nešto dogodi, onda sve što ste gradili pada u vodu', kaže.

Ljudi koji obilaze logorski kompleks, vozikajući se u vlakiću, najčešće dolaze iz Slovenije. Oni su, priča Škapul, najvjerojatnije zbog školskog kurikula, najzainteresiraniji za posjet Golom otoku. Jako su zainteresirani i Crnogorci jer je, prema broju stanovnika, statistički najviše zatvorenika na Golom otoku bilo iz Crne Gore. Imali su najviše informbiroovaca, Titovih stvarnih i izmišljenih prostaljinističkih političkih protivnika.

Uglavnom, interesa za odlazak na Goli otok ima, budući da su izletnički brodovi stalno u potrazi za nekim novim destinacijama. Za posjet Golom otoku zainteresirani su i planinari koji se penju na najviši vrh Golog otoka, Glavinu, visoku 257 metara i na najviši vrh otoka Sveti Grgur koji je samo 2 metra niži od Glavine, a zbog konfiguracije terena se čini znatno nižim.

Budući da radi s roniocima, pa i podvodnim arheolozima, Škapul je kao poduzetnik jako zainteresiran za koncesiju prostora u sklopu bivšeg logorskog i zatvorskog sustava.

'Treba nam zatvoreni prostor da bi napravili neki muzej ili izložbeni prostor u kojem bi se ljudi upoznali s poviješću Golog otoka i, nakon toga, provozali da u stvarnosti vide sve to. Ali, od nadležnih nismo doveli povratnu informaciju', žali se Škapul koji bi investirao i u ronilački centar.

Država je, naime, odnosno nadležno ministarstvo vlasnik bivšeg zatvorskog kompleksa Goli otok, međutim, država je od travnja 2015. Goli otok dala u nadležnost općini Lopar i gradu Rabu. Međutim, općina Lopar i grad Rab se ne mogu dogovoriti što bi s Golim otokom s tim da se nadležni iz grada Raba ne žure s odgovorima na novinarska pitanja. A poduzetnici, koji imaju ideje i kapital, ne žele ići 'grlom u jagode' i ulagati novac bez svih dozvola i dokumenata.

'Potrebna nam je neka sinergija da rade mladi ljudi i da se ti otoci razvijaju. Dakle, kad bi gost došao na Goli otok, ne bi došao samo kao turist da se kupa nego bi bio upoznat s cijelom poviješću Golog otoka. Ovako, sve propada, a propadat će još više ako se ne bude reagiralo', veli Škapul koji uporno želi zapošljavanje mladih stručnih ljudi.

'Kad rade stručni ljudi, onda se rađaju nove ideje, a i lokalna samouprava bi u svemu tome imala interesa i koristi'.

Međutim, vrijeme briše sve, nestaje sjećanje na Goli otok jer svjedoci vremena umiru, a državne ustanove ne podsjeća na zlo koje se događalo. Da postoji politički interes, Goli otok bi danas bio memorijalni centar, muzejski i edukativni, koji podsjeća na zločinačku komunističku politiku.

Činjenice to potvrđuju.

Goli otok je bio nenaseljen sve dok Tito nije odlučio kazniti političke protivnike, stvarne i izmišljene sljedbenike Staljina. Kroz četiri logora na Golom otoku je prošlo 13.000 zatvorenika, a od bolesti, batina i ubojstava na njemu je stradalo 278 osoba. Od ukupnog broja zatvorenika na Golom otoku, bilo je 863 žene koje su optuživane također za podršku Staljinu. Oko 3000 'ibeovaca' bilo je još zatvoreno po raznim zatvorima u Jugoslaviji. Logor se službeno zvao 'Radilište mermer' i bio je izravno pod jurisdikcijom saveznih jugoslavenskih vlasti. Namjera je bila da ih se politički preodgoji. Tri su logora bili za muškarce i jedan za žene: Logor 'Stara žica' bio je aktivan 1949. do. 1950., logor 'Velika žica' je aktivan od 1950. do 1954., logor zvan 'Petrova rupa' postojao je od 1950. do 1954., logor (R-5 ili ženski logor) bio je aktivan od 1951. do 1952. godine. Petrova rupa bio je najzloglasniji logor. Na golom otoku je bilo nekoliko tvornica, proizvodnih pogona, i to vrlo profitabilnih.

Kad je logor 1956. vraćen pod jurisdikciju NR Hrvatske dobio je novo ime 'Kazneno popravni dom Rab - Goli otok', a u njemu su zatvarani mladi delinkventi, kriminalci i hrvatski politički zatvorenici. Uz logore na Golom otoku bila su i dva na otoku Sveti Grgur, jedan za žene i drugi za muškarce. Svi su oni internirani na otoke Goli otok i Sveti Grgur od 1949. do 1956. zbog optužbi da su politički slijedili Staljina.

Površina Golog otoka je 4,5 km četvornih, nenaseljen, prirodno izoliran jakim i hladnim morskim strujama. Dubina mora je 80 m. Udari bure tijekom zime iznose više od 150 km na sat, dok se temperature mogu spustiti do – 10 stupnjeva Celzijevih. Najviši vrh iznosi 227 m. od kopna je udaljen 6 km, a od Raba 5 km. Najbliži otok mu je Sveti Grgur.