FOTO 'Vila Mikica, ljeta kakvih više nema': Kultna zgrada radom splitskog novinara čuva se od zaborava

Fotogalerija (7)

'Tamo sam prvi put čula: stigla marenda! Mislila sam da se tako zove osoba koja donosi sendviče'.

Ovako se prisjetila Nevenka svojih dana u Vili Mikici, u kojoj je boravila 1972. godine. U kući u kojoj su maleni Slavonci dulje od 70 godina ljetovali u Splitu. Svake godine po njih nekoliko stotina.
Sudbinu kuće na površinu je izvukao novinar Nove TV Ivan Kaštelan, u sklopu projekta Skriveni grad. U svom radu 'Vila Mikica - ljeta kakvih više nema...' Kaštelan mapira nestanak jedne kuće kao eroziju javnog dobra, otvarajući pitanje društvene odgovornosti i memorije.

Na jednom mjestu je novinar iznio značaj Vile Mikice i ne pušta je zaboravu. Poput, primjerice, Crvenog križa, koji i na svojim službenim stranicama olako prelazi preko kultne zgrade.

Vila Mikica je sagrađena 1929. godine, odmah poviše plaže Bačvice. Deset godina poslije, vilu kupuje humanist Franjo Frank. Oporučno je ostavlja Crvenom križu Osijek, s ciljem otvaranja dječjeg ljetovališta i odmarališta. Mnogima je to bila jedina prilika vidjeti more. Unatoč posljednjoj volji humanitarca, Crveni križ je prodaje 2021. godine. Novi vlasnik je 2025. srušio, ostavio je zapravo jedan zid od kojega je krenuo graditi, da bi se opravdao projekt 'rekonstrukcije.

Najstariji dostupni podatak o broju korisnika Vile Mikice datira iz 1952. godine, boravilo je tada u njoj 252 djece. Od 1962. godine, lječilište postaje dječje odmaralište, što je većem broju djece i mladih omogućilo i prva ljetovanja. Iako Crveni križ ne raspolaže potpunom evidencijom, procjenjuje se da je tijekom sedam desetljeća boravilo više tisuća djece. Dolazili su mahom iz Slavonije na tjedan ili dva, autobusom, vlakovima...

Osim djece s istoka Hrvatske, Vila Mikica je bila utočište i za najmlađe iz ugroženih područja cijelog svijeta. Djeca iz Konga 1961. godine, malenih Japanaca nakon katastrofalnog tsunamija, Mađari poslije poplava...

Na panou je izložen i jedan novinski tekst iz Slobodne Dalmacije, u kojem učenica današnje osmoljetke Pojišan, tadašnje škole Vlado Bagat piše upravo o dječaku iz Konga. Dječja nevinost i suosjećanje, otvorenost srca i duše je utkano u retke i ostalo zauvijek.

U Domovinskom ratu je vila bila utočište izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U svojoj povijesti, polovica zgrade je paralelno s pretvaranjem Splita u turističku destinaciju, pretvorena u hostel. Zanimljivo je i da je više puta u razdoblju od 1995. do 2015. godine obnavljana, kako proračunskim sredstvima, tako i donatora. No, nakon epidemije koronavirusa, Crveni križ je prodao.

'Nitko se nije javio za raspravu. Odluka je usvojena jednoglasno', tužna je rečenica kojom su dobročinstvo i posljednja volja Franje Franka nepovratno odneseni.

Kao zanimljivost, dodajmo i da su u sklopu projekta Skriveni grad htjeli ploču s Vilom Mikicom postaviti na javnu površinu.

- Zgradi sam simbolički htio dati na važnosti tako što smo angažirali splitskog dizajnera Ivana Milasa, koji je ranije serijom plakata predstavio neka od antologijskih djela hrvatske moderne arhitekture. Vila Mikica to nije, ali emotivno je i više od toga. Privremena ploča bila bi doprinos tome da se objekt koji je služio djeci ne ostane zaboravljen - kaže Kaštelan.

No, iz Grada nisu dobili dozvolu.

Cilj autora je, naglasimo, snimiti dokumentarni film na ovu temu, stoga i dalje prikuplja podatke, fotografije i uspomene na stranici www.vilamikica.com.

'Vila Mikica' se može razgledati u 'Prostoru', u Spinutu do 2. ožujka, gdje su izloženi svi radovi polaznika trećeg izdanja Skrivenog grada, interdisciplinarnog višemjesečnog programa u organizaciji Kino kluba Split.

Program spaja urbanizam, arhitekturu i audiovizualne medije kroz predavanja, istraživački rad, radionicu, produkciju i javnu prezentaciju. Aktualna tema Priroda i društvo otvorena je predavanjima i terenskim turama Srećka Horvata, Daše Gazde, Jere Kuzmanića i Tee Trute, uz produkcijsku radionicu Sunčice Fradelić i Nine Bačun te mentorsku podršku Srećka Horvata i Igora Bezinovića. Istražuje skrivena čitanja prostora, urbanog tkiva grada i (post)industrijske pejzaže, otvarajući prostor za alternativne modele budućnosti. Pet odabranih polaznika i polaznica, Milica Denković, Ivan Kaštelan, Ema Pernek, Ana Rušić i Luka Ružić, razvijalo je radove kroz istraživačku i radioničku fazu, uz produkcijsku podršku i mogućnost suradnje s profesionalcima.