PRETPLATNIK S ISTOKA: A kad padaš ti, i kad ne ide, osvrni se, iza tebe sve odjekuje...
'Velika odgovornost je na svim navijačima Hajduka da ga drže na površini'
Napisati par rečenica za rođendan najvoljenijeg kluba na svitu je nešto najlakše, osim ako ne živiš u Dalmaciji. Mi smo ljudi trenutka, a on je sve samo nije dobar zbog čega stojim na prvoj rečenici zaleđen već petnaest minuta. Upravo ovo raspoloženje me navodi na razmišljanje što je Hajduk za ljude nepovratno zaljubljene u njega?
U koju ga kategoriju svrstati da ne bude patetika, vodeći računa o tome koliki ima značaj na nas svaki dan u godini, kroz cijeli život. Obitelj je riječ koja ima najveću težinu, a, opet, zbog njenog stalnog komercijaliziranja, na žalost biva poprilično potrošena. Prijatelj je nešto što biramo svojom voljom, istina, velikim dijelom i voljom onih koji su nas bacili u zagrljaj ovoj energiji, za koju su znali da će nas neotuđivo uzeti k sebi.
Danas je točno 115 godina otkad su se splitski studenti u Pragu upustili u avanturu osnutka kluba uvjereni da stvaraju nešto veliko i bitno, ali ne vjerujem da su mogli pretpostavit kroz kakvo će se trnje i cvijeće provlačiti da bi opstao do vremena u kojem automobili voze bez vozača, a umjetna inteligencija ubrzano zamjenjuje prirodnu.
Uvjeren sam da postoji život nakon života i upravo zamišljam kako svi važni i 'manje važni' ljudi iz povijesti našeg kluba gledaju na nas s neba onako kako mi gledamo utakmice, da nas bodre kad radimo na napretku našeg zajedničkog prijatelja i čupaju kose kad vučemo poteze koji nam stavljaju utege na gležnjeve.
Svako vrijeme kroz povijest postojanja Hajduka je imalo svoje teškoće koje je trebalo prebroditi da bi ga se dovelo neokrznutog u mirnije vode, a ja subjektivno mislim da je ovo možda i najteže, jer je ovo razdoblje u kojem tradicionalne vrijednosti imaju najmanju težinu, a primat preuzima novac i sve vezano uz njega.
Velika odgovornost je na svim navijačima Hajduka da ga drže na površini. Jako je bitno da Hajduk bude dio obitelji oko koje ćemo se slagati i svađati, ali samo i jedino u interesu isključivo kluba koji je stvoren da živi zauvijek, a ne zbog vlastitih važnosti i taština. Nadam se da nećemo iznevjeriti naše pretke i da ćemo jednom kad im se pridružimo manje čupati kosu gledajući kako naši nasljednici nose bijeli brod kroz vremeplov njihovih života, a mi ćemo sigurno, iako nas neće čuti, zapjevati:
- A kad padaš ti, i kad ne ide, osvrni se, iza tebe sve odjekuje... Ajde Hajduče!
