MONSTRUOZNO Europski sud presudio u korist triju hrvatskih majki kojima su bebe nestale iz rodilišta, a u bolnici ih uvjeravali kako su umrle

Wuropski sud za ljudska prava objavio je presudu u predmetima Petrović, Šarčević i Šesto protiv Hrvatske. Utvrdio je kako Hrvatska nije izvršila pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije u odnosu na navode majki da su njihova djeca oteta iz državnih bolnica i dana na nezakonito posvajanje.

U razdoblju od 1986. do 1994. godine podnositeljice zahtjeva rodile su u bolnicama u Vukovaru i Slavonskom Brodu. Nakon poroda imale su redovit kontakt sa svojim bebama u bolnici, sve dok ih bolničko osoblje nije obavijestilo da su se bebe razboljele i umrle. Konkretno, bebe rođene u Vukovaru 1990. i 1993. godine prevezene su u bolnicu u Novom Sadu u Srbiji, gdje su navodno umrle, dok je beba rođena u Vukovaru 1994. godine navodno umrla u vukovarskoj bolnici. Nadalje, beba rođena 1986. godine u Slavonskom Brodu navodno je preminula u slavonskobrodskoj bolnici.

Sumnjajući da njihove bebe nisu umrle u državnim bolnicama kao što im je rečeno, podnositeljice zahtjeva prigovorile su da im tužena država kontinuirano propušta pružiti informacije o stvarnoj sudbini njihove djece. 'Ispitujući njihove zahtjeve, Europski sud je odbio sve prigovore zastupnice o nedopuštenosti zahtjeva, te utvrdio da su hrvatske vlasti mogle istražiti što se dogodilo s bebama prve i druge podnositeljice zahtjeva dok su još bile u Hrvatskoj, jesu li odvedene u Srbiju u druge svrhe osim liječenja, te jesu li neki pojedinci ili mreže koje djeluju u Hrvatskoj bile uključene u takav premještaj. Također su mogle zatražiti pomoć vlasti Srbije ako je bila potrebna', stoji u presudi.

Europski sud je također primijetio da se odgovor hrvatskih vlasti na traženje podnositeljica zahtjeva za informacijama o sudbini njihove djece uglavnom sastojao u pružanju dostupne medicinske dokumentacije i dokumentacije iz matica.

Međutim, kada su podnositeljice zahtjeva ukazale na nedostatke i nedosljednosti u toj dokumentaciji i zatražile ekshumacije, DNK testove i ispitivanje medicinskog osoblja i službenika matica, hrvatske vlasti nisu poduzele nikakve radnje, s izuzetkom vukovarske policije, koja se istraživala je li moguća ekshumacija djeteta prve podnositeljice, zna li lokalno groblje mjesto ukopa djeteta i vodi li vukovarska bolnica bazu podataka o tkivima uzetim za potrebe obdukcije.

'Europski sud je nadalje primijetio da je takav odgovor hrvatskih vlasti bio posljedica njihovog shvaćanja da je rok zastare za bilo koje kazneno djelo počinjeno u predmetima podnositeljica zahtjeva počeo teći na dan navodne smrti ili nestanka njihove djece, te da je davno istekao. Što se tiče sumnje prve podnositeljice da njezino dijete nije umrlo, već da je dano na nezakonito posvajanje, Europski sud je utvrdio da su hrvatske vlasti potpuno zanemarile takav njen navod i nikada nisu donijele nikakvu odluku o tome.

Europski sud je nadalje primijetio da podnositeljice zahtjeva nisu imale nikakav drugi način da utvrde sudbinu svoje djece, iako se čini da osim njih postoje i druge žene koje sumnjaju da su i njihova djeca oteta 1980-ih. i početkom 1990-ih u državnim bolnicama u Hrvatskoj, od kojih su neka prebačena iz bolnice u Hrvatskoj u bolnicu u Novom Sadu u Srbiji, te da su vlasti bile svjesne fenomena 'nestalih beba' u hrvatskim bolnicama od najmanje 2019. godine', navodi se nadalje u presudi.

Europski sud je u presudi također naveo da su od 2020. prva i druga podnositeljica zahtjeva mogle koristiti pravna sredstva uspostavljena u Srbiji na temelju Zakona o izvršenju presude Zorice Jovanović, što je prva podnositeljica i učinila. Štoviše, prva i druga podnositeljica zahtjeva imaju pravo prijaviti navodne otmice svoje djece srbijanskim tužiteljima, koji su od 2020. godine dužni istraživati ​​takva kaznena djela. Naposljetku, prva i druga podnositeljica zahtjeva mogu podnijeti zahtjev protiv Srbije ako smatraju da su žrtve povrede njihovih prava.

'Uzimajući u obzir sve gore navedeno, Europski sud je zaključio da je tužena država propustila ispuniti svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije u odnosu na navode podnositeljica zahtjeva da su njihove bebe otete iz rodilišta i dane na nezakonito posvajanje. Stoga je utvrdio povredu članka 8. Konvencije, te je dosudio svakoj od podnositeljica 2.000 eura za troškove i izdatke. Ujedno je utvrdio da tužena država mora, u roku od jedne godine od dana konačnosti presude, poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala uspostavu mehanizma čiji je cilj pružanje individualne pravne zaštite svim roditeljima u situacijama sličnoj situaciji podnositeljica zahtjeva', navode iz Europskog suda za ljudska prava.