U SPLITU ŽIVE SRETNI LJUDI 'Nitko me neće uvjeriti da ovdje ne vlada neka puknuta i moćna kozmička tajnica koja se posebno raspištolji na Silvestrovo'

Ako netko zna gdje je zabavnije i ljepše dočekati Novu, neka mi slobodno javi… Ja, eto, ne znam i ne mogu zamisliti! (A kažu da mogu izmisliti nepostojeće svjetove u glavi.) 

I s odmakom od par dana možda ću napisati bajku, ali to je moje pravo.

Split se sa mnom slaže.

Za one koji nisu imali prilike doživjeti to senzacionalno zbivanje, pokušat ću približiti protokol.

Nova se u Splitu počinje čekati već u 13 ili 15 sati ili točno u podne, eto ne znam, teško je reći jer ludilo je već od jutra, odnosno sve mi se nekako čini da ludilo nije oslabilo još od prethodnog dočeka.

Ni jedan Božji dan. Po protokolu.

Uputili smo se u podne od moje galerije preko Rive. Sa zlatnim čašama u ruci…

Po običaju bili smo oduševljeni sa svime. Na najjače.

Živim ovdje deset godina i još se glasno svemu čudim svaki dan. Moji prijatelji koji su rođeni ovdje isto to čine. Svaki se dan pitamo je li moguće da je Split toliko lijep.

Na sve ovo gledam kao na neki izvanserijski fenomen. Nitko me nikad neće uvjeriti da ovdje ne vlada neka puknuta i moćna kozmička tajnica koja uređuje da sve ispadne tako šareno, radosno, lagano i ludo. Ta se luckasta dama posebno raspištolji na tu Staru godinu. Mislim da je ovaj puta bacila nad Split tone svjetlećih konfeta koje je čuvala za sudnji dan. Pjevalo se, plesalo i nazdravljalo kao da nam je zadnje.

Ispred mene, oko mene, iznad mene, sve je bilo blistavo. A najbolje od svega je što nije zadnje već se sve nekako čini da ovdje najbolje tek predstoji. Za sve nas.

Split je hram s kupolom prostranijom od neba, sa čudesnom toplom jezgrom slatkih iluzija i uzvišenog smisla za humor i slavlje.

Pitala sam se kako je moguće da se svi, ali baš svi, glasno smiju i glupiraju, a onda sam promislila da se možda na Rivu taj dan spuste samo teški zajebanti i oriđinali, na tisuće njih. Skrojeni po jedinstvenoj mjeri ovoga grada. Drugo objašnjenje za taj zanosni svjetlucavi tulum i njegovu harmoničnu organizaciju ja nemam.

Klizile smo tako uz more sa žutim suncem što se slijevalo po nama, probijajući se među poznatim nasmijanim licima i u jednom trenutku pitala sam svoju prijateljicu Anu Perković Žaja sljedeće: 'Da imaš sav novac svijeta i sve vrijeme svijeta, šta bi radila i kako bi živjela?' 

A ona je rekla: 'Evo ovako! Bile bismo gdje jesmo, živjele bismo kako živimo. Gdje je pjesma tu je dom'.

Ana, inače, kaže da ja ne mogu sakriti kad mi se netko ne sviđa, a da ne propuštam izraziti oduševljenje kad mi se sviđa. Odlučila sam ove prve ostaviti za sobom u staroj, a podignuti času visoko za ove druge!

Promislila sam kako bi đir Rivom sa zlatnom časom u ruci trebalo brendirati. Za potpuni dojam, zdravice radi… Vrijedilo bi.

Za sve poraze i gubitke u godini na izmaku taj šaljivi dobar duh grada utješio me to jedno poslijepodne. Čovjek u životu zaboravi sve, život valja živjeti, Splitu treba uvijek zahvaliti.

Unatoč svemu, bila je to dobra godina.

Za sve vas koji ste srećkovići kao i ja, živite u ovom rajskom gnijezdu i imate priliku doživjeti Silvestrovo na Rivi, Pjaci, Prokurativama ili Obrovu, a imate bilo kakvu dilemu oko svega ovoga, ako smatrate da je sve samo moje subjektivno iskustvo, da pretjerujem ili nešto sporno dokazujem, imam jednu poruku: pričekajte da sada postane nekada, pa da vidite koliko smo sretni bili.

I ne, nije postojala i ne postoji ni jedna dilema da bih živjela drugačije da imam sav novac svijeta i sve vrijeme svijeta.

Slikala bih na svili, pisala bih ljubavna pisma Splitu nadahnuta stvarnim likovima nestvarnog carskog grada, šetala bih sa zlatnom časom u ruci, bila bi to što jesam, divila bih se alkemiji koja nas povezuje pod ovim plavim nebom i čini grad dostojan svakog divljenja.

Kako na Silvestrovo tako, tako i vazda.

Bilo je gospodski.

Bilo je srčano.

Bilo je za umrijet od smijeha.

Sretna Vam Nova!