TO JE BILO KA' U PRIČI: Ljubav Roka i Cicibele oživjela na tanjuru i sceni
Gosti su na Matejuški dijelili marendu s najpoznatijim zaljubljenim težacima u jedinstvenom spoju kazališta i kužine
'To je bilo ka' u priči, Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje...'. Tako počinje jedna od najljepših domaćih pjesama, ali i ljubavnih priča o splitskom ribaru Roku Ljubici i Dujki Bašić, u narodu poznatima kao Roko i Cicibela. Njih dvoje nisu imali ništa, osim jedno drugo. Ljubav i oronula barka su im bili jedina imovina, a more im je pružalo jedinu sigurnost.
Stoljeće nakon što su šetali Velim Varošem i skrivali se u brodu na Matejuški, njihova priča i dalje živi. Ovaj put: na tanjuru, na sceni i među ljudima koji je žele oživjeti da ostane sastavni dio bogate povijesti Splita.
Dan uoči Badnjaka, u dvoru konobe nazvane po Dujki, održala se 'Marenda kod Roka i Dujke' – doživljajna kazališno-gastronomska priča koja spaja scenu i kužinu. U organizaciji Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije i Dujkinog dvora, prostor na Matejuški pretvoren je u malu pozornicu.
Predstava o najpoznatijoj splitskoj ljubavi nastala je još 2017. godine, s potrebom da se ispriča nešto što se tada činilo zaboravljenim.
– Već tada nam se činilo da sve ide samo za profitom. A novac, naravno, svima treba. No ova je priča drugačija, jer govori o ljudima koji nisu imali ništa, ali su imali jedno drugo – kazao je glumac Ivan Baranović, koji sa Cicibelom – Katarinom Romac – igra ulogu Roka.
Fotogalerija: Dujkin dvor
U predstavi se spajaju riječi Miljenka Smoje, duh starih Varošana i jedne od najljepših osobina ljubavnih parova – skromnost i bliskost. Na pozornici i među stolovima, Roko i Dujka kuhaju, zaljubljuju se, dijele ribu i vino, dok publika kuša isto: gavune, brujet i fritule. Svaki slijed jela prati jednu scenu iz predstave.
– To je autentična melodrama i iskonska splitska priča. Ljudi reagiraju sjajno jer prepoznaju iskrenost. Mislim, to je Smoje napisao, ne može bit loše – uz smijeh dodaje Baranović.
Glumački par i publiku dijeli par metara udaljenosti, a ne pozornica. Hrana nije dekor, nego dio radnje. Jelena Tabak, vlasnica Dujkinog dvora i domaćica događaja, objašnjava zašto je ova priča idealna baš za njezin prostor.
– Kad smo otvorili objekt, nismo imali unutarnji ni uslužni prostor, nego samo dvor. Htjeli smo ispričati neku priču. Kad smo otkrili priču o Roku i Cicibeli, i onu scenu iz Marka Uvodića Splićanina, gdje on nju zove da dođe živjeti s njim na brod, a ona kaže da će doći samo ako je oženi, on odgovara: 'Ne samo da ću te oženit, nego će se brod zvati Dujkin dvor'. Tako da je to njima bila uspomena na njihovu oronulu brodicu, a sad je to mjesto lokalne gastronomske ponude – priča i zato dodaje da spoj kazališta i kuhinje nije slučajan.
– Navodno su jeli samo ono što bi sami ulovili. Nama se to učinilo vrlo zgodnim – prikazati njihov život kroz ovu predstavu, baš ovdje gdje su i živjeli. A s obzirom na to da smo ipak ugostiteljski objekt koji poslužuje tradicionalnu dalmatinsku hranu, spojili smo to s predstavom – govori.
Takav pristup naziva se doživljajnom gastronomijom, kada fokus nije samo na hrani, nego je prati i priča.
– U ovom slučaju to je dramska umjetnost. U svijetu je to poznatije kao 'dine and show'. Mislim da takva ponuda nedostaje ovom gradu, i za naše ljude i za strane turiste – ističe Tabak.
Gosti su uživali u marendi u tri slijeda, a sve je bilo pažljivo povezano sa scenama iz predstave.
– Prvi slijed, odnosno predjelo, su gavuni koji goste već čekaju na stolu kad predstava krene. Otvara se scenom u kojoj Roko čoka gavune, pije vino i udvara se Cicibeli. Pita je može li joj to ponuditi i valja li šta... Tada se i malo obrati publici, stvara se interakcija koja ne postoji kada se predstava izvodi u kazalištu ili na drugim prostorima – pojašnjava Tabak.
Negdje u sredini predstave, Dujka priprema brujet, a tada izlazi i glavno jelo svim gledateljima. Na kraju svi zajedno nazdrave fritulama i šampanjcem za novu godinu, jer time završava predstava.
Projekt snažnu podršku ima i od Ivane Vladović, direktorice Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije.
– Ako smo gastro-regija Europe, onda smo to zato što smo svoji. A priča o Roku i Cicibeli, o srdeli, o žmulu vina je baš ono što smo mi. Ovim projektom se pokazuje da ti mali dnevni rituali, jedna sirotinjska marenda, jedna sirotinjska ljubav, mogu biti veći od svega na svijetu – ističe Vladović i dodaje da joj je želja da se ova priča ne samo nastavi, nego i proširi.
– Ne samo da se nastavi, nego da se spajanje storytellinga i gastronomije proširi i na druge ugostiteljske objekte i da iz Dujkinog dvora krene val sličnih lokalnih priča diljem Dalmacije – zaključuje.
