Svjetlo dana ugledala opsežna knjiga Mate Rajčića o Nevestu i Zagori
75-godišnji umirovljeni splitski ekonomist na više od 700 stranica opisao je povijest, prirodne osobitosti, ljude i narodne običaje svoga rodnog mjesta
U suizdanju Općine Unešić i vlastitoj nakladi Mate Rajčića ovih je dana objavljena opsežna monografija 'Zagora sol i svjetlo naše'. Taj 75-godišnji umirovljeni splitski ekonomist na više od 700 stranica opisao je povijest, prirodne osobitosti, ljude i narodne običaje svoga rodnog mjesta Nevesta, općine Unešić, ali i dijelom cijele Dalmatinske zagore.
Knjiga s 350 mahom kolor fotografija i rječnikom lokalizama (teška skoro 2,5 kg) podijeljena je u 21 poglavlje, svako je prožeto prigodnim dvostisima ojkalice. Objavljeno je rekordnih više od dvanaest tisuća ojkavica, i to ih je mahom Mate Rajčić sve sam sastavio na materinskoj ikavici. Autor je knjigu pisao gotovo cijelo desetljeće u svojim umirovljeničkim danima pa se između korica izmjenjuju povijesni, društveni, sociološki, folklorni i drugi zapisi. Kako čitatelju ne bi 'dosadilo' čitanje knjige, nakratko ih vodi u susjedne krajeve, pa čak i u povijest Hrvata u BiH. Popraćena je tekstovima četvorice recenzenata.
'Obiman je ovo prikaz Zagoranskog načina života iz autorove mladosti, obogaćen povijesnim uvodom, narednim stihovima i rječnikom zaboravljenih pojmova koji odiše ljubavlju prema zavičaju, hrvatskom narodu. Autor svakom svojom riječju isijava ljubav i poštovanje prema svom zavičaju koji je tijekom ukupne povijesti bio prepun ratova i nevolja, ali uvijek spreman boriti se za narodnu slobodu i kršćanstvo od dolaska i pokrštavanja Hrvata. Autor je zavirio u sve njemu dostupne knjige koje pišu o prošlosti Dalmatinske zagore i napravio jedan dobar pregled povijesti ovih prostora. Ova knjiga je svojim obimom i lemama koje obuhvaća, usudio bih se reći, nastavak velikog znanstvenog projekta 'Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja' iz 2007. Kroz priču o Zagori gospodin Rajčić priča i priču o svojoj obitelji koja je neka vrsta metafore za život ostalih zagorskih obitelji u proteklih dvjesto godina', istaknuo je u svom popratnom slovu Davor Gaurina.
'Mate se u svojim središnjim tematima predstavio kao vrstan skladatelj narodnih dvostihova - pjesama poznatih pod imenom ojkalice - kao fenomen koji karakterizira netemperirano dvoglasno pjevanje. Da napiše nešto što će ostaviti traga u sjećanju kroz ovu knjigu... Bravo, Mate, poput kakvog insajdera upio si značenje naše zagorske ojkalice proširujući glazbeni horizont koji je prepoznao i UNESCO, odnosno njegov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta te je 16. studenog 2010. uvrstio našu ojkalicu na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine koju treba hitno spašavati. Ovaj Matin temat treba jednostavno pročitati - ma koliko sličio na jednu panoramsku oporuku na menzuri (mjera) duha jednog davno prohujalog vremena. Mate svojim retropogledima i sjećanjima nudi mladima (možda i zadnji put da netko nudi) izravnu komunikaciju s materinim i babinim škrinjama kolektivne memorije - ključeve naših domova koje one čuvaju poput ključeva od nekog imaginarnog tabernakula', zaključio je svoj pogovor Jakov Grbeša.
'Sadržaj knjige potvrđuje autorovo domoljublje a ono ga često odvodi izvan prostora Zagore koja je sukladno naslovu predstavljala ono zbog čega se odlučio na pisanje ovoga rada. Budućim se čitateljima obraća uvodnim i završnim slovom. Čitateljima koji korijenima nisu iz Zagore autor je jasno pokazao svoju ljubav prema užem i širem zavičaju, nedvojbeno iskazao nacionalnu i vjersku pripadnost, a pri tome nije mario koliko će materijalnih sredstava izdvojiti tijekom rada na prikupljanju i oblikovanju svoje prve knjige. Nadam se kako će se ova knjiga naći u obiteljskim knjižnicama onih kojima je primarno namijenjena - a to su oni koji se identificiraju s Unešićkim prostorom', zapisao je u svom pogovoru Nedjeljko Marinov.
'Ova veleknjiga svjedočanstvo je autorove ljubavi o svom užem (i širem) zavičaju, pozivnica i svim ostalim sinovima iz 'Vlaške' da vrate dug kamenu koji im je usadio vjekovno domoljublje i čvrste moralne okosnice te da na tragu misli sv. Thomasa Morea kako baština nije čuvanje pepela nego prenošenje vatre, u lugu zapuštenih ognjišta pronađu neugasle žeravice koje će procvjetati u nove iskre za hranjenje tropletnih plamova cjelokupne hrvatske baštine', zapisao je Mladen Vuković.
