SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU Pročitajte nevjerojatnu priču Čileanke koju je ovdje dovela - ljubav

Fotogalerija (16)

Zamislite da ste mlada osoba u 'ludim' šezdesetima koja uživa u najboljim godinama svoga života u očaravajućem Čileu. Upravo ste na plesnjaku gdje se puštaju balade, a Vi ste u svojem najboljem izdanju. I sve to odlučite napustiti i otići na drugi kraj svijeta jer ste opijeni ljubavlju. Ne, ovo nije priča iz nekog romantičnog filma, već životna priča Marie Cristine Kovačić, djevojački Martinić, koju smo intervjuirali u sklopu serijala 'Splićani vani vs. stranci u Splitu' koji donosimo kroz projekt 'Naš grad 2025.' Ova danas 83-godišnja žena koja dokazuje da su godine samo broj već godinama živi u Splitu, a rođena je u gradu Santiago de Chile te je kasnije odrasla u gradu Punta Arenas. Priča o dolasku njenih predaka u Južnu Ameriku nalikuje priči brojnih Dalmatinaca jer su Cristinin djed i baka s očeve i majčine strane došli živjeti u daleki Čile početkom prošlog stoljeća kada je bolest vinove loze peronospora uništila urode na otocima i time otežala živote stanovnika.

– I očeva i majčina obitelj vuku korijene s otoka Brača, s tim da su tatini iz Nerežišća, a mamini iz Gornjeg Humca pa se tako moja majka rodila na otoku Braču. Prilikom dolaska u Čile, ona i baka izbjegle su veliku tragediju dok se isto s emocionalne strane ne može reći za mojeg djeda. Kao i svi u to vrijeme, moja majka i baka putovale su brodom do Čilea, no zbog pogrešnih zapisa njihovo ime se našlo na spisima preminulih putnika jednog drugog broda. Djed je bio već u dubokoj žalosti kada su mu one žive i zdrave zakucale na vrata – ispričala nam je Cristina. 

Ispred Ekvatora na brodu

Za razliku do svoje majke, Cristina je rođena u Čileu pa smo je pitali kako je bilo odrastati u takvoj egzotičnoj zemlji i to još u ona neka, za mnoge, bolje vremena. 

– Djetinjstvo u Čileu jednom riječju bilo je savršeno. Odrasla sam u obiteljskom hotelu koji su vodili baka i djed s majčine strane, a u koji smo se preselili nas petero i naša majka nakon rastave. Imali smo poslugu tako da nismo radili teške fizičke poslove, već svatko što je želio. Primjerice, ja sam u Čileu radila kao tajnica, a ovdje sam preuzela brigu o kućanstvu i posvetila se podizanju obitelji, svoje tri kćeri – dodala je. 

Cristina ispred Hotela Cervantes

Ako ste mislili da ovdje staje glamur, prevarili ste se jer Cristinin je život obilježila jednako glamurozna ljubavna priča.

– Prije udaje sam jednom s bakom i djedom posjetila njihovu domovinu, a dan prije povratka u Čile, na rivi smo uočili jednog starijeg gospodina koji je inače bio gost našeg hotela. S njim je bio jedan mladić pa smo odlučili sjesti skupa, porazgovarati i popiti kavu. Mladić i ja smo se samo gledali jer ja tada nisam dobro znala hrvatski, a ni on tada španjolski jezik. Ipak, shvatila sam da planira doći u Ameriku, samo nisam doznala je li riječ o Sjevernoj ili Južnoj. Mjesec dana poslije povratka u Čile ponovno sam u šetnji s prijateljicama uočila tog mladića koji je sve više počeo dolaziti u hotel, a to je mojoj baki i djedu posebno bilo drago jer su imali s kime pričati po naški. Jednom prilikom je došao pitati u hotel za tog starijeg gospodina kojeg nikako nismo mogli naći u knjizi gostiju, a mladić je uporno tvrdio da bi trebao tu biti. Tek mi je poslije mladić, koji je danas moj muž, priznao da je taj gospodin tada bio na aerodromu i da ga je on osobno odvezao. Ovo mu je poslužilo samo kao izlika za dolazak u hotel i da vidi mene – otkrila nam je Cristina.

Tako je za Cristinin dolazak u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju, 'kriva' upravo ljubav. 

– Na hrvatsko tlo sam se za stalno vratila 1966., a krenuli smo netom nakon udaje, već sljedeći dan. Inače, muž i ja smo tada hodali relativno kratko, svega jedanaest mjeseci i nismo se još planirali vjenčati, no kako mu je javljeno da je njegova majka teško bolesna, morao se vratiti u svoje rodne Kučiće brinuti o njoj. Ni on mene nije htio ostaviti, a ni ja njega pa sam zbog ljubavi odlučila otići. Ispočetka me moji nisu htjeli dati njemu jer bih tako bila na drugom kraju svijeta, ali na kraju su popustili. Bili su jako tužni jer odlazim, no posjećivali su me. Mama i sestra su me posjetile tri puta, a brat dva puta tako da nisam bila sama – dodala je. 

Cristina sa suprugom Tomom Kovačićem

Morali smo je zato pitati i je li tako daleko putovanje u ona vremena bilo svojevrsna pustolovina.

– Prvo smo putovali avionom do Buenos Airesa, a onda čak dvadeset sedam dugih dana brodom od Buenos Airesa do Genove. Od Genove smo putovali vlakom do Zagreba pa opet drugim vlakom do Splita. I tako smo završili u Kučićima nadomak Omiša. U ono vrijeme pošta nije brzo putovala pa smo mi stigli prije pošte, a svekrva je saznala da dolazimo tek kad nas je vidjela na kućnom pragu – izjavila je Cristina.

Doći iz takve raskoši u manju i konzervativniju sredinu sigurno isprva nije bilo lako pa smo upitali i što je po dolasku u Hrvatsku Cristinu ugodno ili neugodno iznenadilo.

– Rijetki su tada imali kupaonicu i toalet u kući koji su nama u Čileu bili tek puka normalnost pa me po dolasku izostanak istih zaista iznenadio. Nije bilo ni brojne hrane i napitaka na koju sam naučila poput avokada ili nescaffea, a i ovdje se jelo puno više kruha u odnosu na Čile gdje su nas uvijek opominjali da ga izbjegavamo. I ulice su ovdje bile slabije osvijetljene, a bila je primjetna i veća politička osjetljivost i nemogućnost komentiranja vladinih postupaka. U Čileu su i stanovi tada bili puno veći, toliko da niste znali kako popuniti prostor dok kad smo došli ovdje, trebalo je dvaput promisliti kako rasporediti namještaj. Sada su naravno sve navedene razlike manje uočljive – naglasila je. 

Pretpostavili smo da je jedan od izazova nakon dolaska bio i jezik koji je Cristina danas usavršila pa smo željeli znati i kako se ispočetka snašla.

– Baka i djed su govorili na hrvatskom jeziku, ali na svoj način jer su koristili brački dijalekt, a miješali su i standardni hrvatski i talijanski jezik. Kad sam došla, razumjela sam dosta riječi zbog brojnih latinizama i internacionalizama, ali sam teže pričala pa sam učila čitajući novine i gledajući televiziju i pomalo u razgovoru. Samo kako sam većinski bila sama, pogotovo kad smo se doselili u Split jer su svi drugi radili, manje sam učila pričajući. Priznajem da sam se katkada pravila i da ne razumijem što drugi pričaju iako sam zapravo razumjela – kroz smijeh nam je objasnila ova poliglotkinja koja govori hrvatski, španjolski te dobro razumije i talijanski jezik.

Ipak, postoje i kulturalne sličnosti između ove dvije zemlje udaljene miljama. 

– Ljudi su otvoreni, dragi i gostoljubivi u obje zemlje, a i u Čileu postoji 'siesta', odnosno popodnevni odmor koji ja nisam nikad prakticirala. Dan kasnije počinje, kasnije i završava, trgovine se ne otvaraju do 9 sati, a ponegdje rade i dvokratno kao i ovdje. Večera se kasnije, a i u izlaske se ide tek kasno navečer – napomenula je Cristina.

Hrvatska dijaspora često je sinonim i za patriotizam pa nas je zanimalo vlada li slična situacija i u Čileu.

– U hrvatskom domu, tada jugoslavenskom domu, vladalo je veliko zajedništvo. Moj brat je jedno vrijeme bio i predsjednik doma, čak je jedan naš prijatelj i bivši predsjednik doma poslije postao konzul. Svi smo pomagali jedni drugima pa kad bi došao netko novi – svi bismo novaku pomogli u traženju posla. I odlično smo se međusobno poznavali, posjećivali smo restorane i trgovine koje su vodili naši hrvatski prijatelji, i danas postoji hrvatska vatrogasna stanica 'Bomberos Croata.' Hrvati su zaista tada bili poduzetni tamo, bili su dobrostojeći i susretljivi. Upravo bih to nekadašnje zajedništvo željela prenijeti ovdje – pojasnila nam je Cristina.

Za sve putoholičare saznali smo i par vrijednih gastronomskih i turističkih preporuka.

– Čile je poznat po vinima, no ja ih osobno baš i ne pijem premda preferiram slatkasta poput prošeka. Od hrane bih preporučila empanade koje i ovdje ponekad pravim iako zahtijevaju puno posla. Ako govorimo u turističkom smislu, onda bih preporučila da posjete nacionalni park Torres de Paine i posebno prekrasni Viña del Mar. Čile je zemlja bogata prirodnim ljepotama, no premda je Atacama turistima zanimljiva, ja je nikad nisam posjetila– rekla je Cristina. 

Pitali smo je i ima li još uvijek rodbine u Čileu i posjećuje li ih. 

– Da, posjećivala sam ih, a u Čileu sam zadnji put bila prije deset godina. Tamo imam dva brata, imam i jednu sestru koja je došla živjeti ovdje i zaljubila se u Hrvata kao i ja. Ona je tada radila u londonskoj banci, imala jako dobru plaću i dvojila je hoće li ostati i zaraditi za svoj prvi auto ili doći posjetiti mene. Odluka je pala na drugu opciju i tako je ostala. Mojima je bilo još teže nakon toga jer su dvije njihove kćeri otišle daleko iz obiteljskog doma, no kad si mlad i u fazi medenog mjeseca – sve to gledaš drugačije. Svekrva mi je bila jako dobra i velika podrška tako da sam se s te strane osjećala dobrodošlo – istaknula je Cristina.

Dobrodošlo se osjećala i u Čileu unatoč hrvatskom porijeklu te je tek mala fizička razlika bila očita uz samo jednu doživljenu 'neugodnost' u dječjoj dobi.

– U osnovnoj školi sam uvijek bila viša od većine čileanske djece što mi je malo smetalo, a ako to usporedimo s hrvatskim standardima, ovdje sam niska ili neki prosjek. Čileanci su me često u onim dječjim svađama znali zvati Austrijanka, valjda jer je Hrvatska nekoć bila u sastavu Habsburške Monarhije, a i zbog prezimena koje je završavalo na 'ić', no odrasli nikada – kazala je Cristina.

Cristina s obitelji i rodbinom s Brača

Primjetan je trend vraćanja pomlatka hrvatske dijaspore svojim korijenima pa smo htjeli doznati bi li Cristina preporučila i 'našima' u Čileu da se trajno nastane u 'Lijepoj Našoj.'

– Preporučila bih i našoj mladeži koja živi u Čileu da dođe u Hrvatsku živjeti jer je sada ondje nešto lošije ekonomsko stanje. Međutim mislim da se u Hrvatskoj ne čini dovoljno da se potakne hrvatsku dijasporu na povratak – zaključila je ova Čileanka hrvatskih korijena.