Miro Nikolić o novim 'Orkanskim visovima': Neiskorišteni resursi

Objavljeni sredinom 19. stoljeća, čuveni 'Orkanski visovi', jedini roman engleske spisateljice Emily Brontë, doživjeli su toliko filmskih, televizijskih i glazbenih verzija i prerada da se svaka nova dočekuje s priličnom dozom skepse. Počesto opisivan kao veliki roman o žudnji i osveti, 'Wuthering Heights' priča je o opsesivnoj ljubavi Cathy Earnshaw i Heathcliffa koju ne treba posebno predstavljati – u pitanju je ionako jedan od najomiljenijih književnih klasika uopće. 

Premda većina filmskih adaptacija kod ljubitelja književnih predložaka zna izazvati žestoke reakcije, internetska euforija oko najfriškije verzije 'Orkanskih visova' pod redateljskom palicom Emerald Fennell uistinu je nesvakidašnja. Strastveni obožavatelji knjige već po najavi snimanja počeli su rogoboriti protiv novog holivudskog uprizorenja, međutim valentinovski marketing je učinio svoje i film je u prvom vikendu prikazivanja utržio osamdesetak milijuna dolara. Pretežno ženska publika, istini za volju, nije pohitala u kino dvorane samo da bi vidjela još jednu, kako bi se reklo, ljubavnu priču veću od života, već se po tko zna koji put istinitom pokazala otrcana marketinška krilatica kako seks prodaje baš sve.

Emerald Fennell, naime, voli provocirati i pritom nipošto ne ignorira ukus široke publike. U prijevodu, redateljica je itekako svjesna kako scene seksa i (seksualnog ) nasilja još uvijek predstavljaju tabu među prosječnim gledateljstvom koje je okrenuto holivudskom mainstreamu iz multipleksa, odnosno sadržaju streaming platformi. 

Ova 40-godišnja Engleskinja pažnju kritike i publike privukla je dugometražnim prvijencem 'Djevojka koja obećava' (2020.) u kojem nije nedostajalo 'kinky' i pomalo grotesknih sekvenci dok joj je sljedeći uradak naslovljen 'Saltburn' bio jedan od filmova o kojima se naveliko pričalo u 2023., a pričalo se ponajprije zbog relativno eksplicitnih seksualnih scena poput izvođenja oralnog seksa za vrijeme menstruacije, odnosno Barryja Keoghana u tzv. full-frontal izdanju. 

Od namjere provokacije ne odustaje ni u 'Orkanskim visovima'; film će tako započeti prizorom osuđenika koji prilikom vješanja doživljava erekciju, a kasnije će tu biti i scena seksualnih devijacija te kadrova guranja prstiju u riblja usta, kao i miješenja tijesta što kod Fennell, naravno, zadobiva seksualne konotacije. 

Pored generalno neuvjerljivog odnosa Cathy i Heatcliffa i povremeno nejasne motivacije likova, glavni je problem filma sveprožimajuća sterilnost unatoč stalnoj autoričinoj težnji za erotskom provokacijom. Novi 'Orkanski visovi', doduše, imaju svojih trenutaka, Fennell ponovno dokazuje da zna virtuozno raskadrirati scenu zbog čega film nesumnjivo sjajno izgleda, osobito na kostimografskom i scenografskom planu.

Drugim riječima, razmetljivi vizualni stil koji, među ostalim, karakterizira intenzivna uporaba boja i koji je već postao redateljičin zaštitni znak gotovo je u potpunosti preuzeo primat nad emocijama istiskujući senzualnost i psihološku profilaciju likova iz literarnog predloška.

I nastupi dvoje glavnih, inače silno talentiranih glumaca (Margot Robbie i Jacob Elordi) mogu se okarakterizirati kao nedovoljno iskorišteni resursi dok puno bolji dojam ostavljaju Charlotte Mellington, Owen Cooper i Alison Oliver u sporednim ulogama.

Snimala film osvete zbog silovanja ('Djevojka koja obećava' ), klasnu satiru ('Saltburn') ili ekranizaciju Bronteičinog romana, Fennell neprestano operira pomalo kičastim, visokim registrom sazdanim od kojekakvih pretjerivanja iako se u pozadini sva tri njezina ostvarenja gotovo neprimjetno nazire jedan suptilniji, pronicljiviji i naprosto bolji film.

Naslov filma je, doduše, stavljen pod navodne znakove što će reći da Fennell svoje 'Orkanske visove' nije zamislila kao vjernu adaptaciju književnog predloška, već svojevrsnu (re)interpretaciju romana koji je prvi put pročitala u formativnim godinama. Što je posve legitimno i što će, primjerice, pripadnike generacije Z vjerojatno razgaliti, međutim ovaj četrdesetineštogodišnjak definitivno nije ciljana publika za Fennelličine samodopadne, tobože subverzivne, a zapravo u znatnoj mjeri infantilne eskapade na vjetrovitim jorkširskim vrištinama.