Je li vaše dijete darovito?

Ima jedan zanimljiv fenomen s kojim se susrećem. Ne svi i ne uvijek, ali nekako mi se s vremena na vrijeme dogodi da roditelji darovite djece negiraju da im je dijete darovito ('Ma niiijeee, samo je bistra'; 'Ma on je samo tako malo drugačiji, ali nije to baš darovitost'), a da me roditelji čija djeca nisu darovita pokušavaju impresionirati ne baš impresivnom izjavom i demonstrirati mi da im je dijete darovito. 

Koliko god nam imponirala činjenica da imamo pametno, bistro, sposobno, darovito dijete, život s njima je ponekad sigurno izazovan. Sa sobom nosi i posebnu skupinu strahova - hoće li mu taj potencijal donijeti i probleme, nije baš dobar u ovoj društvenoj domeni, hoće li ga vršnjaci prihvatiti kad je toliko drugačiji od njih… Ali nekako, svatko bi imao svoj daroviti primjerak. Pa se zna dogoditi da vidimo darovitost i tamo gdje je nema.

Važno je imati na umu da djeca danas rastu u puno drugačijim okolnostima nego generacije prije. Izloženi su puno većem broju informacija iz puno više izvora i mogu do njih doći u sekundi. Kao skupina su u nekim domenama brži i sposobniji nego djeca nekad (u nekima kao da kasne u razvoju, ali to je neka druga tema). Njihovim potencijalima i interesima posvećuje se puno više pažnje, vremena i energije nego ikad prije. Zanima te informatika, nema problema, kupit ćemo ti računalo. Zanima te tenis, nema veze, vozit ćemo te na treninge na drugi kraj grada. Zanimaju te dinosauri, nema problema, dobit ćeš jednog u prirodnoj veličini…

Stoga treba znati procijeniti je li neka djetetova izjava i komentar stvarno znak iznimnih sposobnosti ili samo dobrog pamćenja. Je li ideja originalna ili samo ponovljena u pravom trenutku. Krije li dijete zaista u sebi ogroman potencijal ili je jednostavno bistro…

Treba paziti i na to da ne koristimo darovitost kao opravdanje za razmaženost, bahatost, nepristojnost. Nekad je društvena pravila malo teže objasniti darovitoj djeci, ali nije nemoguće. A nekad nas tako dirljivo dovedu u neugodnu situaciju da ne zna čovjek bi li plakao ili se smijao. Kad ti njihovi umovi rade na jedan poseban način. Pri tome, što je darovitost izraženija, to su granične situacije okolini zabavnije.

Jedno meni predrago biće uporno negira darovitost svoga potomka. A kad priča anegdote iz njegovog djetinjstva, moj jedini komentar je - drago prosječno dijete… Koje je nosilo enciklopediju na obiteljske proslave da mu ne bude dosadno. Koje je slovkalo 'Pi-ta-re-lo' s tri godine nasred trgovačkog centra, a ljudi su se okretali (uopće joj nije došlo zavikati: 'Sam je naučio čitati, nisam ja, stvarno!'). Koje sada bira srednju školu temeljem procjene omjera dugoročne koristi od pojedine škole i očekivanog truda koji će morati uložiti u učenje… 

Zašto nam je tako teško procijeniti potencijale svoga vlastitog djeteta? Pa s njim smo od kad je stiglo na ovaj svijet? Možda zato… 

…što smo subjektivni i radi se o zjenicama očiju naših?

…što svom djetetu želimo najbolje? 

...što su nas učili da treba biti skroman i ne hvaliti se?

...što su nas učili da se djeca pokvare ako ih puno hvalimo?

...što nam je dijete projekt koji će ostvariti naše neostvarene snove?

Možda jer smo ipak svjesni da darovitost sama po sebi nije dovoljna za uspjeh, nego da će zbog svojih sposobnosti trebati uložiti još više truda, energije, sebe, da bi zaista i uspjeli i realizirali te svoje potencijale. U konačnici, etiketa je samo etiketa, pa tako i etiketa darovitosti. Razmislite na tren, za koliko vaših kolega iz škole ste rekli: 'A bio je takav potencijal' ili 'Tko bi rekao da će Mate ispasti tako uspješan, nije baš obećavao…' Kako u jednom od modela darovitosti stoji, varijabla na koju zaboravimo u realizaciji darovitosti (hoće li potencijalna darovitost postati realizirana) može biti i dobra, stara, čista sreća…