INTERVJU Na ekranu Milan Čavka, a u stvarnosti docent: 'Skora sam upisao Medicinu, a onda...'

Fotogalerija (9)

Malo tko do sada u Hrvatskoj, a i u ostalim zemljama regije nije čuo za hrvatsku seriju 'Divlje pčele' inspiriranu grčkom verzijom 'Agries melisse' koja je mnoge gledatelje svih uzrasta 'prikovala' uz male ekrane. Ispreplitanje povijesti, ljubavi, intriga, osvete pa i ubojstva pokazalo se kao dobitna kombinacija, posebno za dalmatinsku publiku, s obzirom na to da je radnja smještena u fiktivno sinjsko selo Vrilo. Svoj udio u tom uspjehu ima i glumac Davor Pavić, gledateljima poznatiji kao Milan Čavka, konjušar, ali i 'čovjek za sve' protagonističke obitelji Vukas. Samo za naše čitatelje, pokušali smo doznati što ih sve očekuje u narednim epizodama, no ovaj splitski glumac ostao je jednako misteriozan kao i lik kojeg tumači poručivši gledateljima da pomno prate situaciju u Vrilu jer iznenađenja neće nedostajati. Ipak, uspjeli smo doznati brojne zanimljivosti o samom liku, seriji, atmosferi na snimanjima, ali i o privatnom životu glumca, a otkrio nam je i to kako je Zdravstvena škola utjecala na njegovu današnju profesiju.

U seriji glumite čovjeka za prljave poslove obitelji Vukas. Kakav je osjećaj utjeloviti negativca kao što je Milan Čavka? Što je bilo najizazovnije u izgradnji tog lika? 

- Tako je, utjelovio sam ulogu Milana Čavke koji je desna ruka glave obitelji Vukas, Ante Vukasa i njegov čovjek od povjerenja za apsolutno sve. Prvotne karakteristike su bile vrlo mračne i da je on opasan, netko koga se svi boje. Kad sam to pročitao, bilo mi je izazovno kako otići u potpunu krajnost koja gazi svaku moralnu vrijednost. Zato mi je izazov bio unijeti mu ljudske osobine koje će ga približiti publici na način da ga razumiju pa čak i suosjećaju s njim. 

Koliko se Milan razlikuje od Vaših prijašnjih uloga? Preferirate li glumiti pozitivce ili negativce?

- Ova uloga se najviše razlikuje u tome što Milan mora živjeti sa mnom jedan dugi period i što ga moram održavati 'ljudskim' za naše gledatelje. U glumi volim uloge koje su meni privatno izazov, uloge krajnosti u emocijama i odlukama. Biti pozitivac i negativac je nešto što ne postoji u ulogama, ali u stvarnom životu svi se mi sastojimo od dva pola i samo je pitanje što će u nama prevagnuti kroz naše životne odabire.

Vaš je lik dio ljubavnog trokuta te ga dijeli tiho rivalstvo s Vicom Radonićem kojeg utjelovljuje Pere Eranović zbog ljubavi prema Terezi Vukas u izvedbi Margarite Mladinić. Mislite li da je Čavka u tom rivalstvu više vođen ljubavlju ili egom?

- U tom odnosu našeg ljubavnog trokuta, Milana vode i ljubav i ego, ali smatram da ljubav prevagne jer on u Terezi prepozna njezinu neprilagođenost 'savršenoj' obitelji Vukas, a isto prepoznaje i Tereza u njemu. Također, Milan je netko tko rengenski skenira stvari i situacije i želi razotkriti Vicu pred svima.

Dijelite li pokoju Milanovu osobinu ili ste potpune karakterne suprotnosti? Postoji li neki lik iz ove serije ili nekog drugog projekta u čijem prikazu biste se voljeli okušati?

- S Milanom ne dijelim puno karakteristika, ali imam jednu koja je izražajna, a to je strastvenost i činjenica da se za voljene ljude dajem do kraja. Premda u našoj seriji ima puno živopisnih uloga, volio bih utjeloviti ulogu Katarine u muškoj verziji. Sviđa mi se njena hrabrost i neustrašivost usprkos svim nedaćama.

Kakve su reakcije publike na Vaš lik? Zaustavljaju li Vas na ulici i prepoznaju kao Milana?

- Sudeći po onome što čujem, reakcije su i pozitivne i negativne, ali kad kažem negativne onda mislim na to da su ljudi vrlo strastveni u reakcijama te da ujedno i mrze moj lik, ali i da im postajem drag. To je meni velika potvrda da odlično radim svoj posao i zaista sam zahvalan na svim komentarima. Uz to, ljudi me stalno zaustavljaju vani po Splitu i Zagrebu, svi su vrlo ljubazni i pitaju za selfije, a neki čak i popričaju sa mnom pa mi često kroz glavu prođe misao: 'Događa li se ovo stvarno meni?'.

Serija je smještena u Dalmatinskoj zagori u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Mislite li da su to bila neka ljepša vremena ili smatrate da je život u sadašnjici lakši i ugodniji?

- Radnja serije je u 1953. godini i to mene i cijelu ekipu dodatno veseli zbog autentičnih kostima, scenografije i prikaza jednog stila života kakvog zapravo danas više nema s tim da je ono osnovno i dalje isto, a to su elementarne ljudske emocije. Svako vrijeme nosi svoje pluseve i minuse, ali što god da se događalo globalno i u društvu, moramo sačuvati ono najvažnije za ljudski rod, a to su empatija, ljubav i mentalno zdravlje.

Često dijelite trenutke sa snimanja na društvenim mrežama na kojima se osjeti dobra atmosfera među ekipom. S kime se najbolje slažete i jeste li ostvarili neka nova prijateljstva?

- Hahaha... istina. Volim društvene mreže i aktivan sam na njima. Zabavljaju me, no uzimam ih s rezervom jer ipak to nije stvarni život. Cijela ekipa je zaista predivna, a naša povezanost, kolegijalnost te rađanje novih prijateljstava koji se mogu vidjeti preko storyja i objava na mrežama su stvarni. Dosta kolega je iz mog rodnog Splita i poznajemo se već dugi niz godina te smo pravi prijatelji. Ana Marija Veselčić (Katarina Runje) i ja skupa smo studirali na klasi u Splitu, Pere Eranović (Vice Radonić) mi je vrlo blizak prijatelj i kum dok je Margarita Mladinić (Tereza Vukas) također kolegica s kojom sam se povezao u predstavi Judita. Tu je i kolega s iste akademije kojeg poznajem odavno Matija Kačan (gostioničar Veljko), ali i Monika Vuco Carev (Anka Šušnjara) koju od milja zovem 'God’no' kao i ona mene te Jolanda Tudor (baba Ljuba). 

Ljudi poput Ivana Barišića i Luke Šegote (Nikola i Jakov Vukas) su za mene otkriće u svakom smislu te sam ponosan što su mi ušli u život kao novi prijatelji s kojima dijelim trenutke i neke naše priče kako iz života tako i sa seta. Tu su i divne Lidija Kordić i Lidija Penić Grgaš (Zora i Cvita Runje) koje me uveseljavaju svojom vedrinom i osmijehom. Pomažemo si međusobno, idemo na druženja, večere, razgovaramo do kasno u noć kad nam to dozvoljava posao... Jednostavno sve ih obožavam! Osim nas mlađih tu su i malo stariji kolege poput genijalnog Alana Blaževića (Ante Vukas) čiji humor na setu je fenomenalan, a istaknuo bih i predivnu Sanju Vejnović i Jelenu Perčin (Mirjana i Rajka Vukas), Amara Bukvića (Toma), Jasnu Bilušić (Ferida) i Alena Šalinovića (inspektor Jerko)... Ekipa je zaista za poželjeti i želim još surađivati s njima u mnogim budućim projektima. Počinjem upoznavati i našeg novog člana ekipe, Marina Klišmanića (Marko Vukas) s kojim sam također kliknuo od prvog trenutka te me raduje snimanje s njim u narednom periodu.

Premda je iza Vas niz kazališnih i televizijskih projekata, međunarodnih produkcija i filmova, Divlje pčele Vaš su prvi veliki televizijski angažman u Hrvatskoj. Osjećate li veći pritisak ili veću slobodu kad radite na projektu koji se snima 'kod kuće'?

- Osjetio sam pritisak u smislu da sam želio opravdati očekivanja i postići da ljudi povjeruju u moju ulogu, a sudeći po reakcijama nakon nekoliko mjeseci čini mi se da sam to i postigao. Tako želim i nastaviti.

Splitskoj publici ste otprije poznati iz Hrvatskog narodnog kazališta, a sada su Vas upoznali i neki novi gledatelji na malim ekranima. Što Vam je osobno draže, kazališne daske ili ipak glumački set i zašto?

- Hrvatsko narodno kazalište u Splitu je za mene posebna kuća koju nisam upoznao tek na Akademiji, dio je mog odgoja od malih nogu. Moj djed me prvi put odveo u HNK kad mi je bilo 12 godina i sjećam se osjećaja i misli kako je sve predivno i ogromno. Tada me taj osjećaj zarazio i ne pušta me ni dan danas. Jako sam sretan i ponosan što sam stajao na toj sceni na kojoj su bili najveći velikani i legende poput Borisa Dvornika, Josipa Gende, Zdravke Krstulović... Osim ljubavi mene je glumi najviše privukla strast kao i moć trenutka koji je najposebniji osjećaj na svijetu. Taj se glumački trenutak dogodi kad najmanje očekujete, a na kameri njegova posebnost i čarobnost su zamrznuti u vremenu zauvijek. Zato je gluma najbolji posao, a inače volim i kazalište i set, iako me sada raduje život na setu i želja da tu steknem još utakmica u nogama.

Glumili ste i u spotovima poznatih pjevača poput Petra Graše i Gorana Karana. Imate li i sami možda glazbene sklonosti?

- Spotove od Petra Graše, Gorana Karana, Grše i mnogih drugih sam snimao i to su također posebni trenuci. Glazba je dio mene koji ljudi baš i ne znaju jer nisam nikad to isticao, ali imam sluha i obožavam pjevati i muziku samu po sebi, pogotovo onu iz 70-ih, 80-ih, 90-ih kao i današnju modernu glazbu te onu iz mog ranog djetinjstva. Kad bih morao birati, rekao bih da više volim stranu glazbu. Michael Jackson, Madonna, Rolling Stones, Queen, Depeche Mode, Hurts, Lady Gaga, Rihanna, Billie Eilish su među omiljenima, ali volim i glazbu s prostora bivše države. Od malih nogu sam zaražen svjetskim showbusinessom, a moju opsesiju filmovima i Oskarima da ne pričam. Jedan intervju nije dovoljan, ha, ha.

Uz glumačku karijeru gradite i onu akademsku radeći kao docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje predajete Scenski govor. Kako se te dvije karijere međusobno nadopunjavaju ili možda razlikuju?

- Na akademsku karijeru sam posebno ponosan i to su strast i svijet za sebe. Pedagogija je nešto što mi prirodno nailazi te me čini sretnim kad prenosim svoja iskustva na mlađe kolege. Jedan sam od najmlađih profesora na Akademiji što je isto još jedna činjenica koja mi dodatno govori kako moram ustrajati i razvijati se da budem što je moguće bolji. Tako ja predajem Scenski govor na prve dvije godine studija Gluma, a na 3. i 4. godini je glumica prvakinja HNK-a Split Bruna Bebić koja je i meni bila profesorica. Dvije karijere su povezane utoliko što mi pomažu da one prvotne strahove u stvaranju uloge uklonim. Strahovi su iracionalni, a pedagoški rad me ohrabrio da se hrabro bacim u proces stvaranja, ali i da budem stalno u glumačkoj kondiciji.

Ne tako davno i sami ste bili student na UMAS-u. Kakav je osjećaj sada tamo biti u nekoj posve drugoj ulozi? Kako je uopće nakon Zdravstvene škole 'pala odluka' upisati se na UMAS? 

- Osjećaj da sam sada ja s druge strane je nestvaran, ali i nešto što sam potiho i htio jer mi je pedagogija uvijek išla dobro. Još u osnovnoj školi, ali i srednjoj sam vrlo lako prijateljima u razredu, ali i mojim rođacima, davao repeticije iz matematike ili biologije, kemije... U srednjoj Zdravstvenoj sam također bio dosta uspješan i odlikaš, a volio sam i svoje usmjerenje za laboratorijskog tehničara. Upravo tu su najviše došle do izražaja moje glumačke sposobnosti jer sam uvijek ispred razreda imitirao profesore koji su nam predavali pa su me tako nagovorili da probam otići na prijemni. Iako sam htio probati upisati Medicinu, nisam uspio, no to mi je poslužilo kao znak da je gluma to i da se upišem. Upisao sam je 2013. godine i ušao među 8 studenata u toj 5. generaciji, kao jedini kojeg su primili iz Splita te godine.

Jeste li imali najdraži kolegij ili profesora te je li Vam nešto posebno ostalo u pamćenju iz fakultetskih dana?

- Volio sam na Akademiji zaista sve jer je to jedan vrlo poseban studij koji daje mogućnost da radiš na sebi. Naprosto te suoči s mnogim predrasudama, ojača te i dade ti radne navike i potrebne alate za svoj glumački zanat. Ono što pamtim i danas su rečenice mog profesora Milana Štrljića koji nam je na prvom satu rekao da to što smo upali na studij ne znači da smo glumci i da se moramo dobro oznojit’ da bismo se dokazali. Zato svima koji misle upisati glumu zbog slave i popularnosti bolje je da se ne prijavljuju. To je rezultat napornog i ustrajnog rada i sreće, a ne cilj. I za vrijeme studija sam prirodno naginjao Scenskom govoru, nekako mi je taj kolegij Brune Bebić uvijek bio poseban, ta strast prema riječima i bogatstvu našeg jezika i što sve možemo s njim napraviti me oduvijek fascinirala. Svakako ona, kao i Goran Golovko, Alen Čelić, Almira Osmanović, a pogotovo Milan Štrljić meni i mojoj klasi, ali i mnogim drugim kolegama koji su danas na raznim kazališnim scenama i na ekranima, usadili su prave vrijednosti glumačkog poziva – da prije svega budemo dobri ljudi pa tek onda da stremimo profesionalizmu i visokim umjetničkim vrijednostima.

Jeste li strogi ili popustljivi prema studentima? Kakvu budućnost predviđate tim novim splitskim glumačkim snagama? 

- Hahahah... to je pitanje za moje studente. Trudim se biti zaista objektivan i fer. Ne zadovoljavam se prosjekom i da budu takvi. Imam autoritet i ne popuštam tek tako. Iako sam na emotivnoj distanci od njih kad se konstruktivno radi na našim probama, odnosno nastavi, isto tako stojim im na raspolaganju ako im je potrebna bilo kakva pomoć i savjet. Ne uvijam im istinu u ružičaste balone, nego želim da budu jaki i da se izlažu izazovima koje će s puno truda i rada prijeći. Baš mi je prije nekoliko dana bio ispit sa studentima 1. godine i sad sam u mislima kako ih ocijeniti i što im reći za drugi semestar. Ono što znam je da je konkurencija ogromna i da je potrebno puno elemenata da bi se uspjelo i da se dobije prilika. Najbolji savjet koji im mogu dati je da slijede sebe i da uvijek budu iskreni prema sebi, da ne odustaju lako na prvim preprekama, nepravdi, osudama... Poručio bih im da budu kao Feniks iz pepela.

Što volite raditi u slobodno vrijeme? Kako se opuštate od napornog rada na setu?

- Obožavam prirodu, moje prijatelje, gledati filmove, serije, podcaste, slušati glazbu, ići na pub kvizove, trčati, a uskoro se vraćam i u teretanu i tom režimu koji me drži prisutnim. Volim čitati, putovati. Od napornog dana na setu se opuštam tako što čistim stan, kuham, a u zadnje vrijeme volim gledati i zabavne i humoristične stvari jer uloga koju igram zahtijeva snimanje vrlo intenzivnih i mračnih scene zbog kojih moram ‘ponirati u svoj mrak'. Volim da mi je slobodno vrijeme vedro i ispunjeno smijehom, ali isto tako i da ga provedem u druženju s kolegama sa seta, najviše Anom Marijom, Lukom i Ivanom.

Imate li neke planove ili želje za budućnost?

- Imam, a to je zdravlje i da sve ide svojim tokom. Zahvalan sam i u trenutku. Jednostavno, naučio sam da nemam očekivanja, ali svakako ću se nastaviti razvijati kao glumac i pedagog. Gledat ćete me još, ne brinite se.