FOTOGALERIJA Bake čuvaju tradiciju izrade nošnji - ponos vrličkog kraja u svakoj niti

Vrlika i vrlički kraj mjesto su bogate povijesti, snažne tradicije i vrijednih ljudi, a posebno njihovih baka koje svojim rukama čuvaju ono najvrjednije – vrličku narodnu nošnju, poznatu i daleko izvan granica vrličkog kraja. Ta nošnja nije samo odjeća, već simbol identiteta, ponosa i pripadnosti.

Vrlička nošnja poznata je po tome što se u njoj pleše vrličko nijemo kolo, zaštićeno kao nematerijalna kulturna baština UNESCO-a, a kraj je ovjekovječen i kroz poznatu operu 'Ero s onoga svijeta'. Upravo su vrijedne ruke njihovih baka te koje čuvaju tu tradiciju, vezu niti prošlosti i prenose je na nove naraštaje.

Bake su uvijek su spremne pomoći mladima, učiti ih vezu, tkanju i običajima, kako bi povijest mjesta živjela dalje. Zajedno s mladima predstavljaju Vrliku na raznim smotrama i natjecanjima, ponosno plešući vrličko nijemo kolo i noseći nošnju koja govori bez riječi.

Iako Vrlika nakon rata nije velika kao što je nekad bila, kad je u pitanju sloga – uvijek su kao jedno. Nadaju se da će njihove bake uspjeti prenijeti svoje znanje na kćeri i unuke koje budu željele učiti ta mala, ali velika čuda što ih stvaraju njihove ruke.

U vrličkom se kraju rado pjeva pjesma koju svi znaju, od malih do velikih: 'Tkanicom me opasala majka, da se znade da sam Vrličanka.'

Dokle god ih ruke služe i bol ne spriječi, njihove bake će vezesti niti koje pišu povijest Vrličkoga kraja – tiho, strpljivo i s ljubavlju.

Bosa Gutić

- Zovem se Bosa Gutić i dolazim iz malog mjesta Vinalić pokraj Vrlike. 

Kao što vidite, vlastitim rukama izrađujem niti nošnje koju volim i s ponosom nosi naš vrlički kraj.

Tim se radom bavim od malih nogu. Dok sam bila zaposlena, nisam mogla posvetiti onoliko vremena koliko sam željela, a danas, kada sam u mirovini, radim koliko mogu. 

Iako sam invalid, još uvijek mogu brojiti niti, krojiti, vezesti i zapisivati povijest ovoga malog mjesta kroz našu vrijednu i povijesnu narodnu nošnju.

Marija Romić

- Zovem se Marija Romić, rodom sam iz Ježevića pokraj Vrlike, a danas živim u Vrlici. 

Od mladih dana šijem raznu posteljinu, a sada kada sam u mirovini vezem mušku i žensku vrličku narodnu nošnju. 

To sam naučila kao mlada od svoje majke i s ljubavlju nastavljam tradiciju jer volim svoj kraj i nošnju koja je ponos naše Vrlike.

Bosiljka Maras

- Zovem se Bosiljka Maras, prvi put sam se s izradom rukotvorina susrela s 12 godina, uz majku i strinu, čiji me je rad odmalena privlačio. 

Godine 1968. započela sam tkati za 'Zagrebačke rukotvorine', gdje sam pet godina izrađivala ćilime i završila tečaj tkanja. Znanje i vještine stjecala sam kroz obiteljsku tradiciju, ali i dugogodišnji rad.

Ovom djelatnošću se bavim 10 godina, nema ručnog rada kojeg nisam radila; vezla, tkala, plela, goblene, tapiserija i sve ostalo.

Najzahtjevniji dijelovi nošnje za izradu kod muške su vez na obući, krožet i košolju, dok kod ženske su sadak, pregača, košulja.

Za izradu muške i ženske nošnje je potrebno najmanje 4 mjeseca, ali s tim da je svaki dan u ruci igla. 

Svugdje se drži do izrade narodne nošnje, šteta bi bila da to propadne, za mene je to jako važno zato što ja to volim i ništa mi nije teško.

Marija Duvnjak

- Zovem se Marija Duvnjak, imam skoro 90 godina i cijeli život radim narodnu nošnju. 

Ne znam koliko sam ih sašila, skrojila ni koliko sam niti izbrojila. 

To sam naučila u mladosti od majke i bake, kroz pjesmu, ples i zajedništvo.

Radila sam nošnje mnogima, moje su lutke putovale širom svijeta. 

Danas to radim jer to volim, jer me smiruje i jer sam sretna dokle god mi Bog daje snage. 

Posebno me raduje što sam dio nošnji poklonila svojim unucima, jer tako znam da poštuju svoj kraj i tradiciju.

Ljuba Batovanja

- Zovem se Ljuba Batovanja, živim u Vrlici i tkajem te vezem vrličku narodnu nošnju. 

Počela sam u mladim danima, kada me majka naučila tkati jer je tim radom prehranjivala obitelj.

Kasnije, kada su moja djeca sudjelovala u običaju čuvanja Kristova groba za Uskrs, počela sam vezesti i krojiti žensku i mušku narodnu nošnju.

To radim s ljubavlju jer me smiruje, a posebnu radost nalazim u izradi nošnje za svoju unuku, nadajući se da ću joj prenijeti ovu vrijednu tradiciju i nastaviti pisati povijest svoga kraja.