'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: 'Trknuta' epizoda iz Colorada, pisana iz Zagreba, koja zapinje u grlu

O AUTORU: Mislav Gleich je rođen 1997. godine u Zagrebu. Odmalena je volio umjetnost: pisao je priče, svirao gitaru i stvarao glazbu, te se u jednom razdoblju bavio filmom. Godine 2016. maturirao je u Gimnaziji Lucijana Vranjanina, a 2019. završio preddiplomski studij komparativne književnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao titulu bakalaureata. Anglistiku je diplomirao 2022. godine. Objavio je romane 'Nikolay Vasilevsky' (2018.), 'Samostan Craven Hill' (2018.), 'Beskrajno ljeto: Smaknuće Brandona Brycea' (2021.) i 'Velika nevolja oca Dickersona - priča iz Colorada' (2022.).

Član je Društva hrvatskih književnika (DHK). Njegovi su najveći književni uzori Charles Dickens, Mark Twain, J. K. Rowling, Umberto Eco, Victor Hugo i Jules Verne.

IZ SADRŽAJA: Jedina stvar gora od pijana svećenika za volanom mogla je biti pijani svećenik nevjernik za volanom. Otac Dickerson bio je heretik i jedne je maglovite noći pregazio nedužna nesretnika. No nedužni nesretnik i nije bio bogzna što nedužan, jer sa sobom je furao dvije proturječne vozačke dozvole, pištolj i vreću s pola milijuna dolara. A svećenik će zgrabiti vozačke, pištolj i lovu, i kidnuti natrag u pitoreskni gradić Shandsville.

OSVRT: Kad netko s 25 godina iza sebe ima već četiri objavljena romana i najmlađi je član Društva hrvatskih književnika, vrijedi mu se nakloniti. Mislav Gleich je taj. 

Ipak, suze ronim kad vidim da naši talenti inspiracije traže prvenstveno u stranim piscima, ali doslovno. Tako se romani cijele nove generacije autora (Bolić, Morović, Gleich...) odvijaju u Americi s Amerikancima kao glavnim likovima te kao da su viđeni u filmovima ili serijama. OK, Bolić je svog inspektora u 'Štakorima' prebacio u Rijeku, ali Gleich je otišao u Colorado. Kod Mislava je, kako sam kaže, riječ o crnohumornoj priči inspiriranoj radovima braće Coen, Guya Ritchieja, ali i pisaca kao što su Charles Dickens, Winston Groom i Stephen King. 

I dok u pravilu takve romane odmah ostavljam na polici 'nedovršeno', Mislav me je u prvih desetak stranica osvojio, te stilom pisanja počeo 'uvjeravati' da je dobar roman - dobar roman, i da nepošteno domaćim autorima zamjeram pokušaj da engleskom radnjom na našem tržištu pariraju prevedenim uspješnicama. Uostalom, Otvoreni radio se zasniva na stranoj glazbi, mladi slušaju YouTube, na Euroviziju već odavno šaljemo englesko-američki pop, a prevedenoj knjizi nikad ne preispitujem porijeklo autora. I rijetko se pitam zašto Finac piše o Irskoj, Amerikanac o Njemačkoj itd. Skoro da me nije briga.

Prvih desetak stranica sam klicao Mislavu kao 'osloboditelju' svih mojih predrasuda. Izvrstan stil, oslobođen inzistiranja na 'ispravnim jezičnim izrazima', mladenački jednostavan, ciničan i duhovit, uz potpuno razumijevanje nadležnog lektora-korektora (jedna od najboljih lektura-korektura koju sam u zadnje vrijeme pročitao) s jedinom ambicijom zabave čitatelja. Malo viška ponavljanja izraza 'trknuto' i istinabog predvidivih, no i dalje zabavnih scena mogle su me dovesti do toga da roman pročitam u dva dana, ali... 

Ali nešto nije išlo kako treba. Nikako. Rečenice su mi počele zapinjati u grlu, kao da ratujem s ribljom kosti. I jednostavno sam na svakoj rečenici počeo trošiti previše vremena dok nisam shvatio. Svatko od nas dok čita zapravo u sebi izgovara tekst, a Gleichovi likovi su američka imena na kojima zapinjete svako malo. Pokušajte više puta izgovoriti: otac Dickerson, oca Dickersona, oče Dickersone, ocu Dickersonu, otac Milkerway, Jackall, Sousa, Shandsville, Fickwacker, Metzger, Hicksbridge Avenueu... pa ćete osjetiti da kod svakog izgovora morate zastati. Za razliku od datih primjera Julian, Moore, Gary, Robert, Matt... imena koja se također pojavljuju u knjizi i vrlo vam jednostavno pređu preko usana. Nisam brojao, ali onih 'kostiju' ima previše u odnosu na ove druge. E sad, netko uživa u brudetu s ribljim kostima, ja baš i ne. Priznajem, stvar ukusa.

Tad sam počeo razmišljati kako li to rade strani autori jer mi tamo to vrlo rijetko smeta. Jesam li opet nefer prema domaćima? Čini mi se da oni intuitivno ili promišljeno, sami ili s urednicima, svejedno, jako paze da štivo teče. Ako i imaju nekih trosložnih imena s puno suglasnika, trude se da ih bude što manje, a većina su dvosložna ili univerzalna tipa Tom, Dora, Jill, Anna, Jack, Harry, Frodo, Nemo, Mary...

Kod Gleicha je jedan od junaka Jackall, kojeg vjerojatno treba čitati kao Šakal ili Đakl, ali meni je bilo prilično teško nakon pune rečenice hrvatskih riječi i pravila 'čitaj kako piše' zastati pa Jackall pročitati kao Šakal. Prvi put sam pozavidio Srbima na fonetskim ispisima stranih riječi, a zbog čega, paradoksalno, izbjegavam njihova prevođenja. Eto, u tom stalnom zapinjanju sam počeo gubiti živce i bio na ivici odustajanja inače simpatičnog i zabavnog romana.

OCJENA: Da nema ovog zapinjanja s imenima, bio bi to punopravni četverostruki pljesak Mislavu Gleichu na 'trknutom' romanu s lijepom poukom, a ovako pišem četiri - pamtim tri, uz želju da što prije ovjekovječi Hrvatsku u svijetu književnosti. Vama ga preporučujem jer je doista zabavan, a uz to možete provjeriti i ovu priču sa 'zapinjanjem'.