'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA Baretić u 'Zadnjoj ruci' oduševljava kao Livaja, a knjiga je za njegove prijatelje pomalo zastrašujuća

SADRŽAJ: Nije Zvonko Fild bio sretan čovjek, ali trenutaka sreće se, nakon razvoda, u podstanarstvu i u kroničnoj spisateljskoj i financijskoj krizi tog priznatog pisca, nalazilo, a onda su i u te trenutke počeli uskakati ni manje ni više nego likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Da opet piše, a baš to mu je, i kao bivšem novinaru, bilo najdalje, dijelom i zbog mučnog općeg urušavanja svih standarda profesije.

Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije - zbog sebe, ne zbog njega - što znači da će epidemijski početi naseljavati snove Zvonku bliskih ljudi. Time je njegova odgovornost prema pisanju i riječima općenito naglo porasla i suočila ga s teško razrješivom situacijom. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i njih i sebe, posao za mnoge.  

OCJENA ŽELJKA ERCEGA: Ima li ljepšeg dana od Božića za početak kolumne? I to o knjigama. Knjige su moj način odmaranja, a mali osvrti želja da potaknem i druge da zamijene TV ekrane ili surfanje društvenim mrežama - čitanjem. Nadam se da ste jutros ispod bora zatekli dobru knjigu, možda čak i ovu? Nek' vam je sretan Božić, nek' vam je puno zdravlja i osmijeha i nek' vam je svaki dan - načitan.

Je li vrijedilo čekati 18 godina na sequel 'Osmog povjerenika' (2003.)? Pa, moglo je to i ranije. Istinabog, Baretić je u međuvremenu napisao dva sjajna romana, 'Pričaj mi o njoj' (2006.) i grandiozan 'Hotel Grand' (2008.) koji su nezasluženo pali u sjenu 'Povjerenika', a zašto 13 godina nije napisao ništa drugo, opisao je skoro autobiografski u 'Zadnjoj ruci'. Zato 'Zadnju ruku' doista smatram 'sequelom', iako ne priča o sudbini likova iz 'Povjerenika' nego sudbini autora.

Osnovna priča se vrti po modelu Woodyja Allena i njegovog 'Razarajućeg Harryja', ili Trifunovićeve i Bregovićeve 'Glavni junak jedne knjige' - likovi iz romana se dolaze žaliti autoru, ali... 

Teško da bi se o ovom romanu uspjelo napisati nešto što bi ga 'spoilalo' i uništilo vam čar razotkrivanja kad Baretić njime osvaja titulu kralja 'twistinga' i prevrata, driblera, ne samo na nivou knjige već na razini stranice.

Taman se uživite u situaciju, a onda vas Barni majstorski odvali nekim neočekivanim prevratom, skretanjem ili rečenicom... Možda je najlakše to opisati trenutkom kad Livaja krene dati gol i svi znaju da će se to dogoditi, ali nitko ne zna kako. Ako ne pratite nogomet, možda vam je lakše zamisliti Balićevu akciju u rukometu, Kukočevu u košarci...

I dok će mnogi odmah pohrliti na strelice koje je Renato višekratno postavio u 'Zadnjoj ruci', rasprave o odnosu autora i likova, odgovornosti prema likovima itd, za poznanike i prijatelje ovo je djelo pomalo zastrašujuće, jer u njemu prepoznajemo sve ono što je autor doživljavao proteklih 13 godina izbivanja s književne scene, počevši od svih nas koji smo ga maltretirali pitanjima 'Hoćeš li?', 'Kad ćeš?', 'Jesi li?'... do već poznate sudbine u kojoj je tiho nestajao iz pojedinih medija. A od nečeg se živjeti mora.

Obično se kaže da u dobroj laži mora biti bar 30 posto istine, no ovdje sve djeluje nekako obrnuto, kao da je uneseno 70 posto istine, a nešto laži dodano tek toliko da može plasirati uobičajenu obranu da je sve to fikcija. 

Ne treba biti veliki autorov intimus da bi čovjek prepoznao mnoge likove iz romana, a o šamarčini novomedijskom kolosijeku pisanja 'po narudžbi' da ne govorim.

Tempo kojim se čita 'Zadnja ruka' je trilerski, a broj osmijeha dvostruko veći od broja stranica.

Ipak, ako bih trebao nešto zamjeriti, to je pokušaj 'hommagea' Osmom povjereniku kroz dio u kojem se umjesto trećićanskog pojavljuje novokomponirani 'tehnološki vukovski jezik' (piši kako govoriš) u kombinaciji s kajkavštinom, gdje sam se i sam mučio s 'prijevodima', dok bi pak ispisani izgovori mucanja sigurno trebali ući u predavanja na studijima lingvistike, književnosti, možda i medicine.

'Zadnja ruka' je svakako roman koji valja pročitati i nadati se da ovime ne počinje Baretićevih novih 13 godina apstinencije.

OPĆA PREPORUKA: Svakako pročitati i 5 zvjezdica na Goodreadsu

OCJENA: 5/5. U odnosu na njegova ranija djela draži su mi 'Hotel Grand' i 'Osmi povjerenik'.