O AUTORU: Darko Cvijetić je rođen 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, redatelj je i dramaturg u 'Pozorištu Prijedor'. Pjesme su prepjevane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog 'Hypomnemata'. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Do sada je objavio desetak zbirki pjesama, kratke priče 'Manifest Mlade Bosne' (2000.), 'Noćna straža', (2021.), 'L'ascensore di Prijedor' (2021.) te romane 'Schindlerov lift' (2018.) i 'Što na podu spavaš' (2020.). U antologijama je BiH poezije na makedonskom (Seida Beganović), srpskom (Milenko Stojčić, Milosav Tešić) i francuskom (Tomislav Dretar). Autor je preko 200 radio priča po tekstovima južnoslavenskih autora za 'Dramski program Radio Prijedora'. (1990. – 2008.). Zbirka pjesama 'Ježene kožice' (2017.) nominirana je 2020., a 'Snijeg je dobro pazio da ne padne' ušao u finale za nagradu 'Europski pjesnik slobode, 2024'. Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu 'Schindlerov lift'.
Režirao je u kazalištu od Harwooda do Čehova - preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa....
IZ SADRŽAJA: Bota, devetnaestogodišnji mladić, odlazi iz Prijedora u Sarajevo na odsluženje vojnog roka u JNA, ne sluteći što ga tamo čeka i kakvi dani dolaze. Netom po dolasku počinje opsada kasarne i mladići, ostavljeni od starješinstva, ne shvaćajući što se događa, zašto i na koga trebaju pucati, počinju pogibati. Rat se počinje širiti kao požar. U fragmentarnom, višeperspektivnom pripovijedanju izmjenjuju se glasovi Botine majke, oca, brata, djevojke, prijatelja... Ti glasovi, poetski i dramatski intonirani, govore o osobnoj, ali i kolektivnoj patnji, strašnim ratnim stradanjima, nevinim žrtvama, o gledanju smrti u oči, kao i o poslijeratnim traumama i samoubojstvima. Emotivna, poetska proza o teškim izborima u ratnom okruženju te kako i u najtežim okolnostima ostati čovjek.
OSVRT: Dugo godina objavljujem osvrte na Goodreads platformi, i kad smo započeli Timbar, imao sam želju prvo prenijeti već napisane dojmove o knjigama koje su me ostavile bez teksta. No vrijeme radi svoje i u želji da u Timbru ponudim što je moguće svježija izdanja, neki pisci i knjige nepravedno ostaju na čekanju. Tako i 'Schindlerov lift' (2018.), roman za kojeg sam napisao: 'Ovo se ne posuđuje, ovo se posjeduje'. Jednom ću sigurno prenijeti taj osvrt, a u međuvremenu je Darko Cvijetić objavio, kako sam kaže, 'drugo plućno krilo' tog opusa. Nećete pogriješiti pročitate li prvo jedno ili drugo, neovisni su, a spojeni i svakako ćete poželjeti pročitati i imati oba.
Pitao sam prijatelja je li čitao 'Što na podu spavaš'. Na njegov niječni odgovor poslao sam mu SMS: 'Osjećam se kao kad sam pročitao Goranovu Jamu'. Kroz 33 kratka poglavlja Cvijetić je sagradio mali, a veliki roman o ratu devedesetih, o ratu uopće, o ratu s jasnom porukom - ne ponovilo se nikom i nikad, ni zbog čega. Ne znam gdje i kako Cvijetić spava i kako uopće može spavati čovjek koji napiše ovakvo djelo, koncentrat, esenciju ratnih devedesetih na balkanskim prostorima. A esencija su žrtve. Jer kod Darka žrtve nisu samo brojevi u nekom dokumentu ili wikipedijskom članku. Nisu podijeljene na 'naši i njihovi', nisu bezimene, nisu bez nacionalnosti. Oni su Bota, Senka, Darko, Anđelo, Topić... Oni su i žene i muškarci, civili i vojnici, mladi i stari, Hrvati, Srbi i Muslimani iz čistih ili miješanih brakova, svi zajedno u vrtlogu ratnog ludila i poratne sudbine, tamo gdje ih dopadnu uloge koje nisu htjeli.
A u vrtlogu su i forma u kojoj miješa poeziju i prozu, pisma sudionika i dramsku priču, kuteve gledanja nekolicine protagonista, prošlost i sadašnjost, četrdesete, devedesete i današnje dvadesete, Bosnu i Ameriku, izmišljeno i stvarno. Jer roman je napisan poluautobiografski s izuzetnom dramaturškom napetošću. Kroniku svoje obitelji, miješanog braka s prebivalištem u Prijedoru, posebno naglašene sudbine svog brata i roditelja, tek je povremeno dopunjavao izmišljenim likovima koji su reprezenti cijele generacije. Osnovu priče čini stvarni događaj s početka rata, zatočeništva mladih vojnika u sarajevskoj vojarni Viktor Bubanj na čelu s hrvatskim kapetanom, njihova evakuacija i kasnije sudbine. Smrt, ubojstva, ljubav, sjećanja, oprost i kazna. Sve je to stalo u stotinjak stranica, ali reklo bi se 'u maloj boci špirit stoji'. Darko je ovom autobiografijom pokušao preuzeti sve grijehe rata na svoja pleća, pa premda na podu spavao. Prizivanjem rečenice 'Svi su oni naši, samo se međusobno ubijaju' iz 'Gluvog baruta' Branka Ćopića jasno pokazuje da ne misli da je on prvi koji o tome piše, ali poručuje da to treba činiti stalno. U ime svih koji su pali, u ime svih koji su preživjeli, u ime onih koji bi htjeli spavati u krevetu, a ne na podu. Taj pod predstavlja dno koje se dotiče ratom, dno s kojeg bi se trebalo podići.
Brutalni opisi stradavanja su ravni scenama iz Tarantinovih filmova, i ne znam može li to predočiti dramska adaptacija koju su na kazališnim daskama koprodukcijski postavili Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Gavella iz Zagreba, Narodno pozorište Sarajevo i Međunarodni teatarski festival MESS. Uz sudjelovanje samog Cvijetića koji u predstavi glumi sam sebe.
Izbjegavam gledati napisano djelo u dramskim, filmskim i inim adaptacijama, no ovo baš želim pogledati. Vidjeti kako je Kokan Mladenović uspio prenijeti taj vatromet emocija iz knjige, Darkovu lirsku umješnost i dramatsku gradaciju ratnog vihora.
OCJENA: Ovo je roman kojeg valja imati u kućnoj knjižnici kao stalan podsjetnik na esenciju svakog rata, na ludilo koje ne može imati kontrolu. Ne mogu aplaudirati nakon ovakvog djela, tek plakati, plakati, plakati. Ne zamjerite mi, ali umjesto uobičajenih pet burnih pljeskova, ovdje ću u znak poštovanja staviti pet suza i zamoliti da svakako nabavite i pročitate roman.