'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Triler priča uz Dalmaciju kakva je nekoć bila

O AUTORU: Boris Škifić rođen je 1957. na otoku Zverincu. Završio je Filozofski fakultet u Zadru. Priče, drame i pjesme objavljivao je u časopisu Matice hrvatske Zadarska smotra i časopisu Fantom slobode. Dosad su mu izašle zbirke priča Adios amigos (2013.), Let leptira (2008.) i roman Priča o četiri čempresa (2003.) i Pisma iz Vinogradske (2022.). Živi u Splitu i radi kao gimnazijski profesor hrvatskog jezika.

IZ SADRŽAJA: Obiteljski čovjek radi dosadan i zatupljujući posao, ali jednoga dana dobije poruku koja ga trgne iz letargije (malo)građanskog života i odvede direktno u zatvor, doživotno. Na jednome otoku odrasta skupina djece koja se okuplja u Bandu velikih pušača i sanja neki drugi život, daleko od sparine, kamena, dima krišom nabavljenih cigareta, lokalnog svećenika, učiteljice i obitelji koje su sve – samo ne sretne. Kriminalci, dileri, prostitutke i korumpirani odvjetnici bave se onime što se od njih i očekuje. A ljubav, dakako, ostaje idealna i nedostižna. 

OSVRT: Je li Dalmacija dobila svoj 'Angelin prah'? Za one koji nisu čitali Pulitzerom ovjenčanu autobiografiju Franka McCourta, radi se o teškom odrastanju u siromaštvu Irske. OK, možda pretjerujem s usporedbom, ali i odrastanje 'Bande velikih pušača' na Zverincu kraj Dugog otoka početkom 60-ih, kako ga je opisao Škifić, nije danas zamislivo. 

Dalmacija koju on opisuje je surova, teška, bosa, gladna, patrijarhalna, vjerska, mračna i kad sunce prži, a opet s dječjim manguparijama, krađama, provalama, ljubavnim trokutima, sanjarenjima. Poetika kojom piše je ona koju moja generacija pamti iz pjesama Jure Franičevića Pločara (Kad umire zemlja) ili Tome Bebića (Marčelina), teška, dramatična, slikovita, puna osjećaja, smijeha i boli istovremeno. Osmijeh i vic su kod Škifića tvrdi, ali ih nije problem prepoznati, osjetiti. Likovi o kojima piše su izvrsno karakterno opisani, uvjerljivi, životni, djeca, slinavci, pop, učiteljica, redikul, prevarene žene, očevi koji čekaju djecu ... A za nas koji smo čitali 'Pisma iz Vinogradske', i u ovom romanu je smrt normalna suputnica života, ništa spektakularno, samo se dogodi, samo se priopći. Bio, pa ga nema više. 

Izvrsna podjela romana na sadašnjost i prošlost, omogućila je Borisu da za čitanje prikuje i čitatelje željne kritike društva, namještenja preko veze, rada za stolom, kao i trilersku i 'mistery' potku. Dokazao je da je autor dorastao dramaturgiji, vodeći epizode do vrhunaca, donoseći neočekivane obrate, a i dalje skrivajući konačne odgovore.

Naravno da se postavlja pitanje je li knjiga trebala biti pisana na dijalektu, na čakavici? Bi li joj to dalo veću autentičnost? Volio bih da jest, no, istovremeno mi se čini da bi je tada svi doživljavali kao lokalnu priču, a ne jedan od najboljih hrvatskih romana prošle godine. I doista se čudim žiriju TPortalove nagrade koji je nije uvrstio niti u 11 polufinalista.

OCJENA: Ne znam kako izgleda profesorski sat Borisa Škifića u II jezičnoj gimnaziji Split, i može li izgovoriti rečenicu 'A za lektiru preporučujem svoj roman 'Kamen, cvijet i amen'. No trebao bi. Jer ova knjiga to zaslužuje. Ne sumnjam da će, kako je to i zaželio na koricama, jednog dana popularni Škifa s ovog svijeta otići kao književnik, ali se nadam da će prije toga objaviti još puno, puno toga. Kao i za prethodnicu, i ovaj put puna preporuka i aplauz s bisom.