'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Sitna, a dinamitna, priča o lezbijskoj ljubavi

O AUTORU:
Borivoj Radaković (1951.) mediteransko je (zadarsko) djetinjstvo zamijenio kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Završio je studij jugoslaven­skih jezika i književnosti te komparativne književ­nosti.

Objavio je romane Sjaj epohe (1990.), Virusi (2005.), Što će biti s nama (2015.) i Hoćemo li sutra u kino (2018.) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov, pripovijetke Ne, to nisam ja (1999.), Porno (2002.) i Ne plači, dušo (2021.)te knjigu eseja Sre­dina naprijed (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.), Breza (2010.), Kaj sad? (2002.), Amateri (2010.), Grupa (2013.), Dobit­nik (2015.). Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994.), s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights te s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009.). Usto valja istaknuti i konceptualni rad Visitor’s Book (2005.).

IZ SADRŽAJA:
Dvije junakinje, Vanja i Mirna, zbog nasilja u obitelji, na ulici, na radnom mjestu i u društvu uopće, odlučuju potpuno promijeniti vlastiti život. S radošću i ljubavlju otiskuju se u nepoznato i otkrivaju ljepotu dana i noći, ulice i nadasve vlastitu ljepotu. U nježnoj ljubavnoj priči prepunoj ushita i zanosa žele živjeti u svom zajedništvu; planiraju putovanja i budućnost u kojoj će ostvariti svoje maštarije i steći sigurnost. Pitanje je samo koliko smo u stanju svjesno mijenjati vlastiti život i utjecati na njega.

Vanja i Mirna su razdragane i luckaste, borbene i pametne, a sudbina njihova kratkotrajnog zajedništva vodi od smijeha do suza i natrag, i zadržava pravo da bude samo njihova.

OSVRT:
Parafrazirat ću Krležinu rečenicu u 'Ni med knjigama ni pravice', jer da je pravice ovaj bi roman bio uvršten u svaki Top 5 domaćih romana iz 2023. Pogotovo onih izbora koji plediraju progresivne pristupe. Znam statistiku, znam da je naše društvo u većini odgojeno u konzervativnom i katoličkom duhu, no društvo je jako onoliko koliko je zaštite dato manjinama. Seksualnim, nacionalnim ili nekim trećima, svejedno. Ne, nismo svi rođeni jednaki. Ni visinom, ni težinom, ni spolom, pa ni s istim osjećajima. A krenut ćemo naprijed kad različitost prestanemo getoizirati, osuđivati, zgražati se, rugati im se ili ih napadati.
 
Radaković se dotakao jednog od hrvatskih tabua, lezbijske ljubavi, i to na, reklo bi se 'sitan, a dinamitan' način. Tek 164 stranice su bile dovoljne autoru da ukaže na sve i svašta u našem društvu, da predivnu ljubavnu priču optereti našim odnosima prema invalidnim osobama, međunacionalnim upitnicima, patrijarhalnim odgojem, šokantnim scenama obiteljskog nasilja i dakako odnosima prema lezbijskim parovima. Da dokaže da nemaju svi istu slobodu. Ni u javnosti, ali ni u obiteljima. Ili da su neke zaštite samo paravani za prisile.

Interesantna su godišta njegovih junakinja, on se ne skriva iza fraza 'mlado - ludo, eksperimentiramo'. Vanja je tek u 42. godini, nakon polubračne veze s Darkom, shvatila da s 10 godina mlađom Mirnom doživljava pravu ljubav. I zapravo je ljubav glavna riječ romana, bez obzira među kime se razvija. A Radakovićeve rečenice i dijalozi su živi, suvremeni, ulični ... teško je povjerovati da tako piše 70-godišnjak. Naravno da ljude te dobi zamišljamo same u sobama, pred TV prijenosima saborskih sjednica ili kao gledatelje sapunica. Nikako kao suvremenike koji će pokupiti današnji govor, ulični sleng, jače i od mladih.

Puno sam puta promislio tokom čitanja kako je romanu najveća smetnja činjenica da ga je pisao muškarac. Ne sumnjam da u istospolnoj ljubavi srce kuca na isti način, no sagledavanje fizičkih dodira među ženama, iz muškog kuta nema jednaki kredibilitet. Bi li ženski pseudonim bio prevara ali roman djelovao autentičnije? Jesu li ga trebale napisati mlade autorice, a ne čovjek u jeseni života, ma koliko dugo ona trajala? Mogle su, ali nisu. Ili je prešućen baš kao i ovaj, jer ni med knjigama ni pravice.

Ne znam, no ostaje činjenica da u ovakvoj Hrvatskoj autanje nikome nije donijelo korist, naprotiv, iako sam i sam svjedok da broj takvih veza raste iz dana u dan. U Europi su istospolni odnosi odavno na površini, a Hrvatskoj bi se moglo osvetiti zatiranje i prešućivanje. Kako? Možda je demografski pad već jedan od simptoma, no neće se riješiti stavljanjem pod tapet ni tihim progonom istospolnih ljubavi. Vrijeme je da se i to stavi u jednadžbu.

Znam, mnogi će LGBT pripadnici zamjeriti Radakoviću da je trebao napisati veći roman, esejistički, životno djelo, svoje Karamazove, no po meni je ljepota ovog pristupa baš ova kratkoća, prijemčivost, nešto što se može pročitati brzo i što je puno osjećaja. Nešto što ćete sigurno upamtiti.

OCJENA:
Ako ste konzervativno odgojeni, preskočite, ovaj vas roman neće preobratiti. Ako niste, naći ćete prekrasnu ljubavnu priču. Ako ste između, imat ćete o čemu razmišljati.