'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Roman koji preuzima sve grijehe ovog svijeta

O AUTORU: Darko Cvijetić je rođen 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, redatelj je i dramaturg u 'Pozorištu Prijedor'. Pjesme su prepjevane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog 'Hypomnemata'. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.

Do sada je objavio desetak zbirki pjesama, kratke priče 'Manifest Mlade Bosne' (2000.), 'Noćna straža', (2021.), 'L'ascensore di Prijedor' (2021.) te romane 'Schindlerov lift' (2018.), 'Što na podu spavaš' (2020.), Previše mi to. Osam djevojčica (2024.). U antologijama je BiH poezije na makedonskom (Seida Beganović), srpskom (Milenko Stojčić, Milosav Tešić) i francuskom (Tomislav Dretar).

Autor je više od 200 radio priča po tekstovima južnoslavenskih autora za 'Dramski program Radio Prijedora'. (1990. – 2008.). Zbirka pjesama 'Ježene kožice' (2017.) nominirana je 2020., a 'Snijeg je dobro pazio da ne padne' ušao u finale za nagradu 'Europski pjesnik slobode, 2024'.

Godine 2019. dodijeljena mu je Nagrada 'Kočićevo pero' (Banja Luka/Beograd), a 2020. 'Fric' (Zagreb) za knjigu 'Schindlerov lift'.

Režirao je u kazalištu od Harwooda do Čehova - više od dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa, pa i samog sebe u nagrađivanoj predstavi po romanu 'Što na podu spavaš'. (nagrada Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo, nagrada 10. Tvrđava teatra u Čortanovcima, 68. Sterijinog pozorja u Novom Sadu)

IZ SADRŽAJA: Filip Latinović, osuđeni ratni zločinac, svjestan strahota svojih zločina u ratu devedesetih, vraća se nakon izdržane višedesetljetne kazne u sredinu koja ga doživljava ratnim herojem i pokušava uvjeriti sve kako je on sve osim heroja. U međuvremenu je u Beogradu trinaestogodišnji dječak ubio osam djevojčica, dječaka i zaštitara. Zlo se nastavilo.

OSVRT: Svaki osvrt na Darkove romane djeluje k'o suhoparni račun na kraju veličanstvenog objeda. Ne može se to napisati, analizirati, raščlanjivati. Nema komparativne za te stranice. Mislio sam kreirati Timbar u obliku pisma Cvijetiću, početi sa Dragi Darko, … no pokušaj imitacije košmarno poetskog stila tih malih, a velikih remek romana, bio bi svetogrđe.

Plakao sam već u Timbru nad prethodnim 'Što na podu spavaš' (https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-timbar-na-libar--zeljka-ercega--veliki-mali-roman-o-ratu-devedesetih/171022 ). Ovaj put sam sjedio u kafiću i čitao završnicu trilogije.  Za stolom do mog djeca su se igrala s plastičnim pištoljem. Djevojčica i dva dječaka. Pet, šest, možda i osam godina. Čitao sam Cvijetića. Piše o ratu. Urla baš poput te djece. I šuti i plače. Ona traže od majke da im da metke za taj pištolj. Žele pucati. A meni suze kreću, jer istovremeno čitam ovaj roman.

O ratu. O zlu. O ratnom zločincu, kojeg Darko stavlja u poziciju svog školskog druga. O Filipu Latinoviću koji nije Krležin Latinovitz, ali je sinonim za povratak kući. Vratio se s odsluženja kazne iz Norveške u Prijedor, kojeg Cvijetić naziva gradić D. jer ga današnji mladi zovu Doras. Uostalom, nebitno je to, vraćaju se i u druge gradove. U glavi mu je svijest da je radio zlo, tukao, silovao. Danas su na tim lokacijama ćevabdžinice. Ne može jesti na mjestu gdje je ubijao. Promatra invalide, groblja, a prisjeća se kako su Štela, Tuta, Slobo i ostali osuđenici u Haagu zajedno slavili rođendane. Zovu ga da drži predavanja mladima, zovu ga na slave. Ne može im objasniti da nije heroj, nego zločinac.

Cvijetić piše o Filipu, o Raskoljnikovu. Pokazuje kontinuitet zla. Upliće Andreasa Breivika, norveškog terorista, koji je 2011. prvo ubio osmero ljudi automobilom bombom, a potom na otočiću Utoyi još 69 posjetitelja skupa mladih laburista. Piše o trinaestogodišnjem Kosti iz Beograda i osam ubijenih djevojčica. Miješa fikciju, fakciju, svoje ranije romane, predstavu u kojoj glumi samog sebe, u vrtlogu ludila pita se je li i sam zločinac? U njegovom romanu zlo nastavlja svoj put, Kosta je unuk Filipa koji je činio ratne zločine.

Za stolom do mog, mama objašnjava djevojčici da ne smije pucati u ljude, samo u zid. Mala joj odgovara da su to gumeni meci. I ja odlažem knjigu, jer previše mi je to.

Pitao sam u Timbru nakon 'Što na podu spavaš' kako takav pisac uopće može spavati? Sad znam odgovor. Ne može. Ako postoji pisac koji je preuzeo sve grijehe svijeta na sebe, ne trebamo lutati, tražiti, tu je, kraj nas. Cvijetić je u svoju glavu prenio košmar zla za sve nas. Kaos koji kroz polegnuti oblik broja osam pokazuje tu beskonačnu, neprekinutu vrtnju.

Majka je odvela djecu da pucaju negdje drugdje, ne po kafiću. Možda neki drugi put. Možda kad odrastu, brinem se.

OCJENA: Na svijetu postoji nekoliko vrsta pisaca, valjda više od osam. Sigurno ne Cvijetićevih beskonačnih osam. Postoje oni koji pišu ljubiće, krimiće, putopise, pjesme, drame, za djecu ... i kategorija u kojoj je samo jedan pisac - Darko Cvijetić. Previše mi to. Njegove romane ne ocjenjujem pljeskom, nego suzama.