'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Priče koje djeca trebaju čitati odraslima

O AUTORU: Miro Radalj rođen je 1966. godine. Doktor je informacijsko-komunikacijskih znanosti, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i gostujući nastavnik na Hrvatskomu katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Ravnatelj je međunarodne manifestacije 'Dani kršćanske kulture' i nakladničke kuće 'Verbum' iz Splita. Predsjednik je humanitarne udruge 'Ivan Merz', član Matice hrvatske i Hrvatske udruge za odnose s javnošću, član Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara RH te Vijeća za kulturu i crkvena kulturna dobra Hrvatske biskupske konferencije. Jedan je od pokretača i dugogodišnji član uredništva časopisa 'Hrvatska obzorja' MH u Splitu, te časopisa 'Nova tribina'. Osim književnih piše i objavljuje znanstvene radove s područja nakladništva, odnosa s javnošću, i komunikologije. Oženjen je, otac  petoro djece, živi i djeluje u Splitu.

Andrea Petrlik Huseinović (ilustratorica) rođena je 1966. u Zagrebu gdje je i završila Školu primijenjenih umjetnosti i potom Akademiju likovnih umjetnosti. Za ilustriranje do sada je dobila višestruka priznanja uključujući i domaću prestižnu nagradu 'Grigor Vitez'. Slikovnice su joj prevedene na japanski, korejski, francuski, njemački, talijanski, turski, ruski, slovenski, slovački, makedonski, rumunjski, kineski, španjolski, portugalski, perzijski i na hebrejski jezik. U Južnoj Koreji joj je objavljeno ukupno 26 naslova, a nakon Južne Koreje zainteresirala se i Kina. U Japanu je dobila Grand Prix zbog specifičnosti kolorita, a ilustracije joj se nalaze u Chihiro Art Muzeju u kojem se nalaze najpoznatiji ilustratori svijeta i dobitnici Andersenovih nagrada. Živi i radi u Zagrebu.

IZ SADRŽAJA: Djeca neumorno trebaju čitati priče odraslima jer ovi imaju puno manje vremena da se poprave, a napose im uporno trebaju čitati priču. 

'Potraga za srećom' - Srećko i Radosna, brat i sestra, ne znajući odgovore na pitanja što je sreća, može li se izgubiti i ako je netko pronađe, treba li je vratiti onome tko ju je izgubio, ima li sreća vlasnika, može li se dijeliti i je li sreća drugoga usrećiti… 

'Mama koja grije sunce' - Anđeli čuvari imaju lice naših mama, majčina je ljubav toplija od Sunca i prelazi sve granice, pa i one života i smrti. 

'Povratak iz Zelenzemlje' - Kad pomislite da je Zelenzemlja ljepša i šarenija od Ivanzemlje, samo zato što se u njoj ispunjavaju gotovo sve želje, i kad se odlučite u nju preseliti, brzo naučite da ono što imaš cijeniš tek kad ostaneš bez toga.

'Čuvar trešanja' - U životu nestašnog dječaka Praće praćka je strah i trepet svih prozora u Ivanselu. U ovoj priči njegova se nestašnost zaustavila na jedinoj trešnji u Ivanselu, onoj gazde Odmazde čiji se unuci nikad nisu osladili djedovim trešnjama jer ih Praćo uvijek pobere prije nego dozru.

'Božić velikih čuda ili želje, pisma, čokolade' - Ova topla božićna priča vodi nas u svijet dječaka Ive iz Ivansela u Ivanzemlji kojem se u bajkovitom ozračju toplog obiteljskog doma ukazuje veliko iskušenje u obliku velike vreće čokolade koja se sama dopunjava kad se njen sadržaj nesebično dijeli drugima.

OSVRT: Mira Radalja (žao mi je, ali uz sve poštovanje prema pravopisu ne mogu napisati Miru, pozivam se na govorno područje) poznajem još iz 'demo vremena' kada smo, što reče Bogo Šoić u '80-ima' svi nešto pokušavali, snimke pravili, nosili Škarici... Imao je grupu 'Ana' i osvojio me tada prekrasnom baladom 'Iz dana u dan', te sam je znao često puštati u radio-emisiji 'iDemo'. Vrijeme je proletjelo, povremeno bismo se sreli u gradu, priupitali za zdravlje, a tek nedavno sam ga posjetio u redakciji 'Verbuma', tražeći adekvatan naslov za neko izdanje 'Timbra'. Na poklon sam dobio njegovu seriju knjiga za djecu s neformalnim nazivom 'Priče iz Ivansela'.

E sad, nije da sam baš lud za dječjom književnosti, štoviše, moram naći način kako se riješiti svih mogućih slikovnica iz vremena odrastanja moje čeljadi, pa sam i taj poklon stavio sa strane. Kad nemate potrebu za edukacijom djece ili unučadi, doista razumijem ignoriranje dječje literature. Ma dobro, imam ja punu sobu knjiga raznih žanrova koje čekaju svoj trenutak. Jer, sve ima svoje vrijeme, ono kad se suočite s vlastitom tvrdoglavošću pa ipak otvorite prvu stranicu. Pretpostavljam da je vrijeme adventa ovaj put bilo okidač za dohvatiti Mirove knjige, među kojima je i ona koja je nedavno prevedena na kineski.

I kao što to biva kad silom prilika zbog Mihine struke pogledam neki animirani film, pa se iznenadim današnjom kvalitetom produkcije, radnjom i atmosferom, tako su me i ovdje već prve stranice prenijele u drugu orbitu. Miro je svojoj seriji knjiga za djecu odlučio dati pogled iz potpuno drugog kuta. Svaka knjižica s tridesetak stranica počinje rečenicama koje pozivaju djecu da ove priče ispričaju odraslima kako bi se odrasli popravili. Izvrsna je to 'pila naopako' koja djeci daje na važnosti, ali prenosi i bitnu poruku starijima koji im ih čitaju. Poruku o tome da je odgoj interaktivna stvar, dvosmjerna cesta kojom djeca odgajaju nas baš koliko i mi njih.

Teme poput suživota s drugima, razumijevanja drugih kultura, podsjećanja na zelenu ekologiju, ili traženja odgovora o sreći su stvari koje nam, nažalost, sve češće prenose psihijatri ili političari, a Radalj je našao način kako istovremeno utjecati na 'velike i male'. Kroz nazive likova ili mjesta vješto prenosi tzv. subliminalne poruke ponavljajući i igrajući se riječima kao što su nada, želja, zeleno, sreća, znanje... i, naravno, uvijek završava s poukom i pozitivnom porukom. Iako mnogi pisci u dječjoj književnosti pribjegavaju životinjskim likovima te šalju poruke kroz patke, guske, pse, mačke... 'Priče iz Ivangrada' su se zadržale u okružju ljudi, što mi je osobno puno draže od alegorija, a duhovite opaske u tekstovima daju poseban šarm realnog života. Nisam nikada čitao kolika je idealna količina teksta za dječju pažnju, no čini mi se da je Miro i to otkrio.

Suradnja s Andreom Peterlik Huseinović, jednom od naših 'najizvoznijih' ilustratorica daje ovim knjigama poseban čar. Uz angažman bračnog para Huseinović na izvozu vlastitih slikovnica i ilustracija diljem svijeta, vjerujem da nije bilo jednostavno doći do njenog vremena. Već prepoznatljivi Andreini likovi unose toplinu u Mirove emotivne priče. Mnoštvo izražajnih kolora, a uvijek uz blage crte lica glavnih junaka dat će malim čitateljima ili promatračima sigurnost i mirnoću kako bi što bolje primili poruku. Ne sumnjam da bi galerijska izložba ovih knjiga na velikom formatu naišla na sjajan odjek kod kritike i publike. Baš kao što je i Andreino ime na njima otvorilo vrata stranih tržišta.

OCJENA: Sjajno je da imamo autore priča za djecu, a svaki će umjetnik reći da djecu ne možete prevariti. Naravno da u nizu pet knjiga koje sam pročitao imam svoje favorite kao i kariku koju bih predložio za prepravku, no sve su to doista sitna zanovijetanja naspram jednog predivnog osjećaja koji vas preplavi nakon što zatvorite zadnju stranicu. Zato punog srca preporučujem bilo koju od 'Priča iz Ivansela' za poklon malenima ispod bora, uz čokoladu, naravno, te šaljem veliki aplauz s pet zvjezdica.