O AUTORU: Clara Dupont-Monod (1973.) francuska je novinarka i autorica nekoliko romana, među kojima su se najviše istaknuli La Passion selon Juette, Le roi disait que j'étais diable i La Révolte. Za Priču jedne obitelji dodijeljene su joj nagrade Femina, Goncourt des Lycéens i Landerneau. Živi i radi u Parizu.
IZ SADRŽAJA: Ovo je pripovijest o djetetu vrludavih crnih očiju koje gledaju u prazno, djetetu koje uvijek leži, mekih okruglih obraza, prozirnih nogu prošaranih venama, slabašnog pjevnog glasića, vječnoj bebi, neprilagođenom djetetu koje ocrtava nevidljivu granicu između svoje obitelji i ostatka svijeta. Ovo je pripovijest o njegovu mjestu u kući u Cévennesu gdje se rodio, usred moćne prirode i zaštitničkih planina; o njegovom mjestu među drugom djecom i njihovim izokrenutim djetinjstvima. Pripovijest o starijem bratu koji se povezuje s djetetom, koji se, obraz uz obraz, pažljiv i gotovo stopljen s njim, prepušta i gubi u njemu. Pripovijest o mlađoj sestri u kojoj se rađa gađenje i bijes, odbacivanje djeteta koje usisava radost njezinih roditelja i energiju starijeg brata. Pripovijest o posljednjem malenom sinu koji živi u sjeni toga kakav je mogao biti život njegova brata.
Kao u bajkama, sve te priče pripovijeda kamenje iz dvorišta. Kao u bajkama, snaga dolazi iz djece, iz lude ljubavi starijega koji štiti, mlađe, buntovnice koja će odbaciti tugu da spasi obitelj na rubu. Najmlađeg koji će znati pomiriti sve te priče. Knjiga je ovjenčana nagradom Femina (francuska književna nagrada koju dodjeljuje isključivo ženski žiri) i priznanjem koje dodjeljuju francuski gimnazijalci Goncourt des Lycéens.
OSVRT: U Timbru sam već predstavljao jednu od dobitnica francuskog Goncourt des Lycéens, priznanja za knjigu godine po izboru srednjoškolaca. Bila je to Optužba Karine Tuil, također u izdanju Znanja i prijevodu Mirne Šimat.
Goncourt des Lycéens nije tek nagrada - to je platforma koja mladima daje glas da izaberu knjigu koja najviše rezonira s njihovim svijetom. Učenici iz cijele Francuske, uz sponzorstvo Ministarstva obrazovanja, obrađuju odabrane naslove u školi, raspravljaju o njima i biraju pobjednika. Ima nešto moćno u toj činjenici da knjigu biraju mladi, oni zbog kojih danas provodimo akcije poticanja čitanja. U Hrvatskoj imamo akciju Čitanjem do zvijezda, no tamo se nagrađuju škole u obradi djela i na kraju nemamo knjigu, nego školu pobjednicu. Ne znam zašto naša Ministarstva čekaju s inicijativom i za ovakvu nagradu, valjda ne treba plaćat licencu Goncourt Akademiji?
Ali sad, vraćam se na roman.
Clara Dupont-Monod, dobitnica ove nagrade za Priču jedne obitelji, piše o težini i borbi - obiteljskoj, emotivnoj, životnoj. Priča prati obitelj koja dobiva dijete s invaliditetom, i sve posljedice koje to nosi za članove obitelji. Kamenje na dvorištu u romanu simbolički 'govori' o obitelji, čime autorica pokušava pojačati dojam težine sudbine koju svi oni nose. Poštujem njen pokušaj da osvijetli psihološke aspekte te dinamike. Jer, živjeti s osobom s invaliditetom nije samo pitanje fizičke pomoći - to je emotivni maraton. Stoput sam rekao da bih one koji se brinu o osobama s invaliditetom, profesionalno ili suživotno, stavio na pijedestal društvene zajednice. Prvo oni, pa nitko, nitko, nitko, pa opet oni, a zatim kako god.
Moram priznati, cijenim hrabrost Dupont-Monod da se suoči s ovako teškom temom, posebice jer je i sama imala doticaj s takvom obiteljskom situacijom. U svega 150 stranica, s prijelomom koji je doista blagodat za oči, autorica je uz priču o životu s invalidnom osobom najviše govorila i o bratsko-sestrinskim odnosima, čuvanjem jednih drugih i povremeno sam si 'mrmljao u bradu' - ovo je knjiga za Verbum.
No, dok je tema duboka, stil me nije uvukao. Način na koji je knjiga pisana - prejednostavan, gotovo beživotan - nije se uspio nositi s emocionalnom snagom priče. Kao da je previše pripovjedačkog perfekta ugušilo dinamiku, a taj kamen simbolizma mi više liči na teret nego na uvid. Nije mi sjelo.
Mogu shvatiti zašto su srednjoškolci dali glas za ovaj roman - tema je snažna, univerzalna i važna. Ali mi se čini da bi to mogla biti i zamka. Jer forma je tu previše jednostavna, kao slikovnica za niže razrede osnovne škole. Ako je prijevod vjerni prikaz originala, vrijedi se upitati je li baš ta jednostavnost pogodila mlade glasače ili im je mentorskim utjecajem izbačena iz jednadžbe.
Što se mene tiče, Priča jedne obitelji zaslužuje priznanje za hrabrost i temu, ali stil je kod mene srušio ukupni dojam. Način na koji su likovi prikazani, posebno invalidno dijete koje uopće ne dobiva glas, ostavlja prazninu. To nije mali propust.
Usput i jedna zanimljivost, Priča jedne obitelji je osvojila i nagradu Femina, nagradu koju od 1904. dodjeljuje isključivo ženski žiri, ali tek nakon osam krugova glasovanja i to tijesnim rezultatom 6:5. Bilo je to iznenađenje jer se u prvim rundama 'borba' vodila između romana Jean-Baptiste Del Amoa i Thomasa B. Reverdyja. Vrijedi zabilježiti i da je dio članica žirija bio zasićen nizom godina u kojima su priznanje uzastopno dodjeljivale muškim autorima.
OCJENA: Iako se osobno nisam povezao s ovim stilom pisanja, knjiga bi mogla naći svoje mjesto u našim školama. Tko zna, možda bi učenici, baš poput svojih vršnjaka u Francuskoj, prepoznali poruke koje mi odrasli ponekad previdimo ili prešutimo.