'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Priča o depresiji uspješne žene

O AUTORICI: Mirela Španjol Marković je rođena u Novoj Gradiški 1965. Završila je studij germanistike i fonetike u Zagrebu 80-ih godina, a nakon fakulteta boravila je na Fakultetu nove filologije u Tübingenu, smjer retorika, kao gost-docent. Vodeća je hrvatska poslovna konzultantica. Česta je gošća-komentatorica u elektroničkim medijima u analizi javnog nastupa političara i javnih govornika općenito. Školovala se na prestižnim domaćim i stranim poslovnim školama. Posjeduje train the trainer certifikate najpoznatijih njemačkih Instituta za poslovnu edukaciju (Haufe Akademie, Instatik, VA Akademie) iz područja komunikacije, prodaje i leadershipa.

Direktorica je i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, specijalizirane za treninge iz područja retorike, komunikacije te vođenja i upravljanja. Prije poduzetničke karijere radila je kao profesorica njemačkog jezika u Poliklinici SUVAG te kao voditeljica Škole. Kroz menadžersku poziciju stekla je iskustvo vođenja tima od 50 ljudi. U Ministarstvu za europske integracije bila je viša stručna savjetnica za područje komunikacija i medijskog nastupa dužnosnika. Autorica je prvog hrvatskog priručnika za retoriku 'Moć uvjeravanja', bestselera koji je prodan u više od 8000 primjeraka. Od 2012. certificirani je life i business coach. Dobitnica je nagrade GrandPRix hrvatske udruge za odnose s javnošću za doprinos struci 2017. godine. Među prvim je blogericama u Hrvatskoj - piše blogove o komunikaciji pod nazivom 'Retoričke priče', u kojima analizira fenomenologiju govornog diskursa javnom govoru. 

Roman 'Drugi peron, četvrti kolosijek' njezin je prvi iskorak u književnost, koji odražava njezinu potrebu za umjetničkim izrazom. U slobodno vrijeme bavi se glumom i glumačkim tehnikama. 

Za sebe kaže da je po vokaciji vječna učiteljica i vječita učenica. Živi i radi u Zagrebu i regiji.

IZ SADRŽAJA: Slavonija osamdesetih. S drugog perona, četvrtog kolosijeka iz malog grada polaze vlakovi kojima studenti kreću prema doživljajima, iskustvima i akademskim titulama koje obećava Zagreb. Trideset godina poslije, osvojene su katedre američkih sveučilišta i pronađeni odgovori na sva životna pitanja osim na jedno - tko smo i što nas je formiralo? Odgovore koje će uzalud tražiti na kaučima skupo plaćenih psihijatara, naći će tamo gdje ih najmanje očekuju…

OSVRT: Ovo je još jedna knjiga koja me predugo gledala s police, odnosno da se ne lažemo - pokušao sam je čitati odmah nakon što sam je dobio, ali nije išlo. Ovo je jedno od 'slow read' djela koje nisam mogao 'upiti u dahu', pogotovo ne nakon nekog trilera. Ostavio sam je sa strane i uzeo ponovo kad sam smatrao da je došlo vrijeme.

Nije lako napisati osvrt na roman koji ovoliko naginje autoiscjeliteljskoj prozi. U neka doba mi se učinila poput knjige čiji je motiv nastanka savjet psihijatra da pisanje o vlastitim traumama može izliječiti. Mirela se baš tako postavila prema svojoj heroini i nadam se da su njena autobiografska iskustva u knjizi svedena na minimum. 

S obzirom na to da zaobilazim ljude koji do podne mrze sebe, a od podne čitav svijet, nekoliko puta sam bio na rubu odustajanja od čitanja. Ovdje je Slavonija mračna i tužna, depresivna, puna alkoholizma i nacionalizma. Nigdje nasmijanih lica, tamburica, zlatnih polja ni bećarca. Skoro u svim konfliktima kroz koje prolazi glavna junakinja i naraštaji njene obitelji muškarac je negativac ili slabić. Žena je ovdje žrtva čak i u matrijarhalnom okruženju. Povremeno taj stav vuče na mizandriju. Ali dobro, rekao bi Balašević: 'Ti sebi napiši roman kakav ti želiš, ovo je njen'.

Mirela je u prvom licu jednine ispričala priču o nekoliko generacija iste obitelji: baki, majci i djetetu, te pokušala objasniti otkud žudnja njene junakinje za bježanjem iz mračne sredine u veći grad, pokušaji traženja zamjenskih 'obitelji', novih uzora, pa sve do bijega i profesorske karijere na 'kraj svijeta', u Ameriku. Njena se priča tamo, na toj Remizi, katedri psihologije, okreće i uspješna žena kreće u pokušaj samoizlječenja na izvor problema. Vraća se u Hrvatsku, putuje vlakom, sjeća se studentskih dana, školske i studentske ljubavi te obiteljskih trauma. I svi su krivci. I dan kad je popa gađala kamenom, i komunizam, i Srbi, i baba, mati, otac, bratić... Reklo bi se 'krivaca kao u priči'. Rijetke su svijetle zrake u toj sudbini.

Meni roman nije legao, možda zato što se uglavnom bavi unutarnjim propitkivanjem, a sama priča je u drugom planu. A možda mi je pretežak baš zbog unutarnjeg otpora prema teaserima koji sugeriraju kako se radi o općoj slici, Slavoniji osamdesetih, vlakovima, studentima, drugom peronu četvrtog kolosijeka... I ja sam rastao osamdesetih, ali ih pamtim po rock'n'rollu i novom valu.

'Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način', reče Tolstoj. Za mene je 'Drugi peron, četvrti kolosijek' priča o jednoj obitelji, jednoj sudbini, priča o depresiji uspješne žene, ali Slavoniju i osamdesete ne želim držati u srcu slikom traumatizirane junakinje.

OCJENA: Kao što rekoh, teško je napisati osvrt, a kamoli ocijeniti ovakvo djelo. Rekli bi u Potjeri: 'Pročitajte i odlučite po svojoj savjesti'.