'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Poetsko-prozni fragmenti sjećanja na osamdesete

O AUTORU: Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist,  serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Živi i radi u Zagrebu.

Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Sudjelovao je na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten je u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.

Objavio je knjige poezije: 'Pisanje oslobađa' (1999./2007.), 'Yves' (2001./2009.), 'Nitko ne govori hrvatski' (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, izbor iz poezije, 2002.), 'Uzimaj sve što te smiruje' (2006.), 'Okrutnost' (2010.), 'Tišina i njezine olovke' (2020.), te romane 'Dobro je, lijepo je' (2006.), 'Brdo' (2014.), 'The Hill' (engl. prijevod romana 'Brdo' 2015.), 'Tiho rušenje' (2017.), 'Plivač' (2019.) i 'Sine, idemo kući' (2021.). Napisao je dramu 'Nedjeljni ručak' koja je praizvedena 2007. u režiji Tomislava Pavkovića i knjige priča 'Kod Yvesa' (2011.), 'Bršljan' (2017.) i 'Kino Sloga' (2022.).

Nagrađen je Nagradom 25. Salona mladih za književnost 1998. (Zagreb), 'Kvirinovom nagradom' za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina 2001. (Sisak), 'Kiklopom' za pjesničku knjigu godine 2006. 'Uzimaj sve što te smiruje', 'Ristom Ratkovićem' za knjigu 'Okrutnost' kao najbolju pjesničku knjigu u 2009. u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji 2009. (Bijelo Polje). Primio je nagradu Kiklop za 'Okrutnost', pjesničku knjigu godine 2010. te Nagradu VBZ-a za najbolji rukopis romana 'Brdo' 2014.

IZ SADRŽAJA: Trideset i sedam priča rađa se iz djetinjeg iskustva socijalne nejednakosti, iz nelagode koja se kod senzibilnog, svevidećeg, a ipak vrlo sretnog dječaka javlja u susretu s drugačijima, s privilegiranima. Taj sram, to hrvanje s klasnim nasljeđem impregnira ove sublimne komadićke osobne povijesti odredivši ih kao melankolične, u mnogočemu gorkaste. Filtar kroz koji gledamo Prtenjačine pažljivo kadrirane prizore fina je prašina; ona iz dvorane davno ugašenog kinematografa iz naslova, ona od brašna koju do mirovine u pekari udiše dječakov otac, ona od stijene koju nakon posla taj otac razbija da bi podigao dom za svoju obitelj, ona iz stolarije u kojoj za šlajfericom radi majka, konačno, ona sa seoskih cesta Ravnih kotara gdje se kod djeda provode veličanstvena ljeta. 

Onodobni riječki prigrad, kako ga Ivica Prtenjača lirski ispisuje u svojim pripovijestima, njeguje vrijednosti zajedništva i solidarnosti, multietničko susjedstvo zbija redove poput složne porodice, no lučki grad vibrantan je pa i surov melting pot u kojem se slijepe točke radničkih biografija oštro odbijaju o dekadenciju starosjedilačke elite.

OSVRT: Nakon 'Naročito ljeti' Ankice Tomić, 'Sjećanja šume' Damira Karakaša, 'U malu je uša đava' Tisje Kljaković Braić, pročitao sam i četvrti zapis iz pera domaćih autora o odrastanju u socijalističko mirnodopsko vrijeme osamdesetih, moje vrijeme. 

Šteta je što ne postoji neka posebna biblioteka koja bi reizdala sve te naslove u nekom knjižnom kompletu jer prikazujući djetinjstva na različitim lokacijama (Brač, Lika, Split, Rijeka) prikazuju i kulturnu i socijalnu heterogenost tadašnje Hrvatske. 

Prvi susret s Prtenjačinim stilom sam već doživio u romanu 'Brdo' i tada nisam razumio otkud toliko lirike. Sad mi je sve jasnije, sad bih i 'Brdo' čitao drugačije. 'Kino Sloga' je zbirka miksa lirsko dokumentarističkih pripovijetki, često zbirka nezavršenih fragmenata sjećanja. Više puta na kraju pojedine priče nisam znao je li autor otišao popiti tabletu i zaboravio dopisati kraj ili mi namjerno ostavio da je sam dovršim. Ostajao sam u nekim apstraktnim slikama razmišljanja desetogodišnjeg dječaka zbog kojih bi ga današnje psihološke službe stavile pod prismotru. Taj utjecaj poetskog pristupa u ispisivanju ovih doživljaja, miješanje realizma i povremenih apstrakcija stvara potpuno novo iskustvo u čitanju. 

Mjesto radnje 'Kino Sloge' je riječki Zamet, tada 'prigrađe', no ne sumnjam da se isto moglo događati i na splitskoj Kili, zadarskim Arbanasima ili dubrovačkoj Mokošici, s time što bi nam ovi južniji autori unijeli puno više vedrine u svoje tekstove. Ta razlika u pristupu Rijeke i ostalih je u mom sjećanju najvidljivija na različitim glazbenim opusima riječke kult grupe 'Grad' i splitskih 'Đavola' ili izvedbi Urbana i Olivera. 

'Kino Sloga' je punopravni sljednik hermetičnog riječkog pogleda na trenutak. U najavi knjige se stalno potencira oslikavanje klasno socijalne razlike Prtenjačinih junaka no ne očekujte hrvatsku verziju McCourtovog 'Angelinog praha'. Današnji pogled na glavne protagoniste bi možda dao sasvim drukčiju perspektivu. Kad bi danas u školu došlo dijete koje na sebi ima ručno rađene džempere umjesto Lidlove konfekcije, iz obitelji koja na području grada gradi privatnu kuću, a prihode za to uz pošten rad glave obitelji u gradskoj pekari ostvaruje i dodatnim iznajmljivanjem prostora podstanarima te prodajom djedovog vina i rakije refužo, malo bi tko pričao o socijalnom slučaju. Vremena se mijenjaju, današnja socijala su ljudi koji po kontejnerima skupljaju boce i podstanari koje se izbacuje prije početka sezone. Tko zna kako bi izgledale tek njihove autobiografije u odnosu na Prtenjačine likove. Znam, sit gladnom ne vjeruje, no ondašnje socijalne razlike i današnje imaju potpuno drukčije konotacije.

U preporuci bih veći naglasak stavio na izuzetnu toplinu koju knjiga širi, podsjećajući me na odnose tadašnjeg susjedstva, doživljaje obiteljskih izleta, prvih posjeta kinu, dječje introspekcije, samosažalijevanja, zamišljanja uvijek najgorih ishoda ili prvih suprotstavljanja u prvim životnim konfrontacijama. Poetsko-prozni fragmenti sjećanja na osamdesete.

OCJENA: Stilski se knjizi nema što zamjeriti iako mi poezija nije često u rukama, pa nisam navikao na toliko lirike. Neobična je, nije moj đir, ali ne mogu reći da nisam uživao. Nek vas četiri pljeska nagovore da je potražite i pročitate.