'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Podsjetnik na to što je bijeda

O AUTORU: Frank McCourt (1930. - 2009.) je bio učitelj, a proslavio se kad je za svoju knjigu memoara 'Angelin prah' 1997. osvojio Pulitzerovu nagradu u kategoriji biografija. Sjećanja je objavio u više knjiga: 'Angelin prah' (1996.), 'Tis: A Memoir' (1999.), 'Teacher man' (2005.), 'Angela and Baby Jesus' (2007.). U prijevodu Zlatka Crnkovića 'Angelin prah' je u Hrvatskoj objavio Algoritam 1999., a 2021. Egmont u biblioteci Puls.

IZ SADRŽAJA: Obitelj siromašnih irskih imigranata u vrijeme velike ekonomske krize prije Drugoga svjetskog rata vraća se u Limerick u uzaludnoj nadi da će u domovini ipak pronaći bolje uvjete života. Sve što ih dočeka je hladnoća, glad, bijeda i arogancija vlastodržaca.

OSVRT: Ako mislite da vam je teško, loše u životu, da vam je stan u neredu i ni blizu magazinskih revija... 'Angelin prah' će pokazati da vaše promišljanje o bijedi nije ni sjena onoga što se događalo u ultra depresivnom Frankovom odrastanju '30-ih. Ovo je jedna od najtužnijih knjiga koju sam pročitao. Iz perspektive ugodno utopljenog ili rashlađenog dnevnog boravka teško je povjerovati da je sve ispisano istina i već nakon par slika sam se upitao je li ovo roman u kojem se bijeda karikira do dna kako bi se moglo smijati maštovitosti autora. Da sam u startu znao da se radi o autobiografiji, vjerojatno ne bih ni počeo s čitanjem jer ih izbjegavam, no očito je neznanje ponekad i pozitivna stvar da preskočiš predrasude.

Zapuštena djeca, otac alkoholičar koji propija socijalne pomoći, život u vlazi, skupljanje ostataka ugljena po makadamu, bosonogi učenici, voda sa šećerom umjesto mlijeka za bebe, umiranje najbližih bez zdravstvene pomoći, čaj kao vrhunski obrok... mnoge brutalne scene je jednostavno nemoguće zamisliti. I dok pomalo prihvaćate da se radi o autobiografiji te tonete u sve dublju depresiju, teško je povjerovati i načinu kojim McCourtovi preživljavaju, pokušaju da prije svake niže stepenice zaštite svoj ponos, ali i duhovitošću kojom gornji kat poplavljene kuće u kojoj prebivaju - zovu Italijom. Je li McCourt iskarikirao i eskalirao sve do krajnjih dubina u korist 'estradizacije djela' je vrlo teško znati. Mnogi su Irci knjigu dočekali 'na nož'  govoreći da sve to i nije bilo baš tako, neki akteri su knjigu poderali pred samim autorom.

Ali čak i da zanemarimo pitanja o autentičnosti autobiografskih zapisa i pretpostavimo da se radi o fikciji, samo ljudi kamena srca neće kolutati očima i suosjećati s McCourtovima. Takvi  su vjerojatno odustali već nakon prve stranice. Interesantna je i forma romana u kojoj dijalozi nisu uobičajeno poredani liniju po liniju već spojeni u rečenici bez navodnika. U prvi tren vam se čini da je netko u tiskari pogriješio, no nastavkom čitanja shvatite da kod dobro ispisane knjige forma nije bitna. 

OCJENA: Sve zvjezdice idu McCourtovim naporima za preživljavanje sebe i obitelji, odnosno hrabrosti da ispiše ovakvu autobiografiju. Ovo je potpuno zasluženi Pulitzer, no kako preporučiti drugome ovako depresivno djelo? Ako ste preosjetljivi - preskočite, jer maramice neće pomoći. S druge strane, bilo bi dobro imati ovakvo djelo na policama kao podsjetnik - što je to bijeda.