O AUTORU: Goran Tribuson rođen je 6. kolovoza 1948. u Bjelovaru, živi i radi u Zagrebu. Prvu knjigu kratkih priča Zavjera kartografa objavio je 1972., a potom još niz novelističkih zbirki (Praška smrt, Raj za pse, Spavaća kola, Klasici na ekranu, Zvijezda kabarea), kao i izabrane priče Osmi okular.
Jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih prozaika napisao je i niz romana objavljivanih u nekoliko izdanja (Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas Frido Štern, Ruski rulet, Polagana predaja, Legija stranaca, Zavirivanje, Uzvratni susret, Made in USA, Povijest pornografije, Siva zona, Potonulo groblje, Dublja strana zaljeva, Sanatorij, Noćna smjena, Bijesne lisice, Ne dao Bog većeg zla, Gorka čokolada, Susjed u nevolji, Propali kongres, Sestrica s jezera, Otac od bronce, Vilinska priča), kao i autobiografsku tetralogiju – Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda i Vrijeme ljubavi.
IZ SADRŽAJA: U poslijeratnom Zagrebu obitelj Rudija Vulasa, bivšeg münchenskog inventora i sadašnjeg poduzetnika, živi svoj san: golema kuća na Gornjem Prekrižju, zavidan vozni park i bogatstvo koje svakim danom raste. No upravo to mladu Izabel, Vulasovu kćer, čini metom zagrebačkog podzemlja.
Igor Crneković, s druge strane, dijete je prosvjetnih radnika. Konac svojih dvadesetih dočekao je u Zboru narodne garde gdje se nije istaknuo nikakvim junačkim akcijama. Po povratku s bojišta, nakon nekoliko godina izbjegavanja posla i obaveza, Crni se priključuje zaštitarskoj firmi Mustela gdje je angažiran u neobičnu svrhu: bit će tjelohranitelj dobro štićene djevojke, prelijepe i fatalne Izabel.
OSVRT: Svaki put kad u ruke uzimam djelo nekog od provjerenih, 'legendarnih' autora - imam tremu. Uvijek razmišljam - što ako mi se roman ne svidi, kako ću to izreći. Slično je započelo i moje čitanje 'Zbogom, Izabel'. Jednostavan stil, pretjerano spominjanje noir žanra, stoput viđena radnja i prežvakavanje žalosnih trenutaka kriminala i pretvorbi kroz devedesete pa nadalje su mi već stavili u usta rečenicu 'Pregazili su te, Tribusone, kasniš, kasniš.' Sjetio sam se kako sam i s Pavičićevim splitskim noirom 'Mater Dolorosa' imao problem, i pomislio - zar opet? A nije da ne volim noir filmove, scene u kojima Boggart troši život u zamagljenim prostorima s pogledom u daljinu. Valjda tu mračnu, izgubljenu, filmsku atmosferu bolje podnosim od književnog pandana.
No, zanemarim li početno snebivanje da netko želi napisati hrvatsku inačicu Jacksonova 'The Bodyguard' iz 1992., a kojeg je uz Kevina Costnera i Whitney Houston nemoguće zaboraviti, i sjetim se kako djelo potpisuje umirovljeni profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti, sve skupa dobiva potpuno drugi smisao.
Dok je kod nekih autora priča okidač za pisanje romana, čini mi se da je ovdje skoro obrnuto, da je prvo došla ideja o formi, a u nju stavljena priča. 'Zbogom, Izabel' je prvenstveno odavanje hommagea, posvete filmskom noiru i pokušaj prijenosa žanra u drugi medij. Tribuson u tekstu to naglašava višestrukim ponavljanjem riječi 'noir', pa nabrajanjem djela kao što su 'Bulevar sumraka', 'Obilježena žena', 'Okamenjena šuma' i brojnih drugih, daje kafiću ime 'Kod Znidaršića' po 'Tko pjeva, zlo ne misli', predstavlja jednog od likova 'consiglierom' kao u 'Kumu', prisjeća se pariške scene iz 'Casablance', opetujući da sam sebi sliči na Marlowea ili Bogarta, a posebno citirajući dijaloge iz 'Tjelohranitelja'.
Nigdje ništa nije krišom prepisano, uvijek je citirano ili navedeno kao asocijacija, svugdje je Goran pošteno naveo nazive filmskih uzora, baš kao da studentima piše scriptu za ispit. U promotivnim intervjuima je rekao kako je za pripremu pisanja pogledao 40 noir filmova. Reklo bi se - vridilo je, jer je njegov Crneković, Crni (noir), u konačnici doista postao nalik promašenim junacima noir filmova koji prirastu srcu. Krimi zaplet je bačen u drugi plan, a sve karte stavljene na prvo lice jednine i atmosferu.
Noir obično propituje društvenu stvarnost, međutim, u zemlji u kojoj portali svakosatno, a ne svakodnevno, mamuzaju aferu za aferom - uloga romana kao oštrice u društvu je odavno otupjela. Hmm, možda još samo distopijski romani kao što su Šorkovo 'Čerečenje' ili Špišićev 'Vuk na snijegu' kroz budućnost upozoravaju na sadašnjost.
Goranove zabilježbe pretvorbi, života tajkuna, prekupaca nekretnina, različitosti u socijalnim klasama i podsjećanje da su mnogi izginuli u borbi za novo doba su dobrano zakasnile kako bi danas imale utjecaj, u današnjem trenutku djeluju kao podsjećanje, mlaka voda, a nikako šamar stvarnosti. Igra s prezimenom jednog od likova Otašević - Ustašević, isticanje samokresa u novogovoru te opisivanje međuovisnosti srpske i hrvatske mafije više nikog ne uzbuđuju. Baš kao što će i usporedbe Sex Pistolsa i Rolling Stonesa u romanu, nauštrb ovih potonjih, izazvati revolt samo kod publike 50+, a novim generacijama zvučati anakrono ili bespredmetno.
OCJENA: Da se vratim na početak, ako bih gledao deja vu priču, otupjelu oštricu i 'preuredan', jednostavan, zanatski stil pisanja možda bi najbolja ocjena doista bila rečenica kojim glavni lik opisuje noir: 'Nitko nije dobio ništa, a sve je otišlo k vragu'. No, ja bih ipak ovo promatrao kao izvrstan hommage noiru, nostalgičan povratak u crno-bijele filmske dane, podsjetnik za sve zaljubljenike sedme umjetnosti, memento za studente filmske akademije. Šaljem četiri pljeska.