'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Ostavština za budućnost

O AUTORU: Jorge Mario Bergoglio (Buenos Aires, 17. prosinca 1936. – Vatikan, 21. travnja 2025.) bio je sin talijanskih doseljenika, najstarije od petero djece u obitelji iz četvrti Flores, sa svjedodžbom kemijskog tehničara, 1963. diplomirao je filozofiju, svećenik od 1969., isusovački provincijal Argentine od 1973., pomoćni biskup od 1992., nadbiskup Buenos Airesa od 1998., kardinal od 2001., a od 13. ožujka 2013. bio je rimski biskup i 266. papa Katoličke crkve. Dvanaestu godinu svojega pontifikata, 2025., proglasio je novim Jubilejom pod motom 'Hodočasnici nade'. Papa Franjo prvu je knjigu napisao još 1982., bila su to razmatranja redovnika, a iz njegova je pera slijedilo još 13 knjiga u kojima je razlagao pitanja vjere, nade, grijeha. Nadaj se, djelo napisano u suradnji s Carlom Mussom, objavljeno je istodobno na raznim jezicima u više od 80 zemalja svijeta.

Carlo Musso, nakladnik i urednik, bio je glavni urednik publicistike u kućama iz grupe Mondadori, da bi potom osnovao neovisnu izdavačku kuću Libreria Pienogiorno. Uredio je među ostalim neke od najprevođenijih i međunarodno najprisutnijih knjiga pape Franje, počevši od prve Božje je ime milosrđe, objavljene u 100 država i prevedene na 32 jezika.

IZ SADRŽAJA: 'Cijeli je životopis niz vrlo osobnih priča koji 'do kosti' otkriva papu Franju čija će iskrenost dirnuti ljude diljem svijeta, jer želi pokazati da je i on samo čovjek uronjen u zbilju koja ga okružuje, sa svojim dobrim i lošim stranama, a zapravo ih koristi kako bi progovorio o velikim svjetskim temama. Papina priča govori i o obitelji i njezinoj važnosti za pojedinca, o povijesti iseljeništva iz talijanskog Pijemonta i useljeništva u Argentinu, o susjedima i odnosu s drugačijima koji su ga okruživali, o odrastanju i zaljubljivanju, o školovanju i oduševljenju za svećeništvo i redovništvo, ali i o slabostima, pogreškama i zatajenjima zbog kojih i danas žali. Papa se otkriva, iznosi anegdote iz svog života, piše osjećajno, dirljivo i vedro. No u svako poglavlje, u svaku priču, uspijeva utisnuti svoju moralnu i duhovnu ostavštinu oslonjen na nadu 'koja ne postiđuje' i koju želi prenijeti i na buduće naraštaje.'
(Prof. dr. sc. Danijel Labaš)

OSVRT: Ne znam... Valjda me takve knjige uvijek dopadnu u nekom prijelomnom trenutku. Autobiografija pokojnog pape Franje stigla mi je baš dok je bio teško bolestan. Držao sam je po strani, nadajući se da će se oporaviti. A onda sam je počeo čitati – kako je on i zamislio – nakon njegove smrti, kao neku vrstu oporuke.

Rijetko čitam autobiografije. Djeluju mi kao da zavirujem u tuđi dnevnik. Ali Franjo odmah u uvodu napiše da autobiografija nije pogled unatrag, nego putokaz naprijed. I to mu vjeruješ.
Čitaš, i jasno ti je – nije htio pisati samo o sebi, nego o svemu što ga je oblikovalo i što bi, po njemu, moglo oblikovati i svijet sutra.

Priča o obitelji, o djetinjstvu u kvartu, o siromaštvu, o školi, svećenstvu, o greškama zbog kojih i danas žali..., ali usput stalno ubacuje poruke – o miru, ratu, ženama u Crkvi, humoru, ekologiji, umjetnoj inteligenciji (!), svemu. Ima tu i tuge i smijeha. Ima čak i viceva o svećenicima.

Posebno mi je bilo zanimljivo kad piše o svom odnosu prema sportu. Kaže da ima 'dvije lijeve noge', ali da je nogometne rezultate pratio i kad je prestao gledati televiziju. (Moj čovjek.)

I da, ne zaobilazi teške teme: otvoreno govori o potrebi da Crkva izađe iz svojih uskih okvira, da se otvori i onima koje je najduže držala podalje – rastavljenima, homoseksualcima, trans osobama, zatvorenicima, prostitutkama... Ali nije to neki pamflet. Ne zaziva revoluciju. On samo polako, tiho, ljudski — objašnjava zašto misli da bi trebalo drugačije. Ne ide protiv svih tradicionalnih crkvenih stavova, protivi se rodnoj ideologiji i surogat-majčinstvu, ali se ne boji reći ni ono što dio Crkve ne želi čuti.

Mislim da će svatko naći nešto za sebe, ali da će svima leći poruka 'ne odustaj.'

Ova bi knjiga mogla njegovu nasljedniku, papi Lavu XIV., staviti popriličan teret na leđa. Jer Franjo je ostavio visoko podignutu letvicu – ljudskosti.

Jedina ozbiljna zamjerka ide na promotivni slogan o 'prvoj autobiografiji jednog pape'. Ako i zanemarimo to što se autobiografijom obično smatra nešto što je netko sam napisao (a ovdje imamo Mussov doprinos), valja podsjetiti da su autobiografije pisali i papa Pio II. (posmrtno objavljena) i Ivan Pavao II. (Dar i otajstvo). No znate i sami da izdavači vole prigodne natpise.

OCJENA: Ne znam što će sve ostati od ove knjige u vremenu koje dolazi. Ali ako barem ponešto od njegovih poruka o miru, ljudskosti i otvorenosti potraje – imat će smisla. I to ne samo kao Papina, nego kao ljudska ostavština. Ostavština za budućnost. Topla preporuka.

Podržite Timbar lajkom na Facebooku.

***

Ovaj osvrt sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.