O AUTORU:
Zoran Žmirić, rođen 1969. u Rijeci, član je Hrvatskog društva pisaca, a
djela su mu prevedena na osam jezika. Objavio je brojne naslove,
uključujući 'Kazalište sjena', 'Blockbuster', 'Pacijent iz sobe 19', 'Snoputnik' i 'Hotel Wartburg'. Njegovi romani 'Blockbuster' i 'Pacijent
iz sobe 19' našli su se u finalima ključnih književnih nagrada.
Dobitnik je mnogih priznanja, poput Književnog pera za Blockbuster
(2010.) i Godišnje nagrade Grada Rijeke za doprinos kulturi (2023.).
IZ SADRŽAJA:
U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić (Fraktura) pripovijeda o jednoj naizgled
sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na
koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi
automobilom marke Wartburg.
Wartburg iz naslova romana prostor je
naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne
situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava
neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik
Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine
proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji
pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je
njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.
Tim
posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi
napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao
biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost
Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa
točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim,
gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom,
prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara
pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i
zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju
ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali
fikciju ili fakciju.
OSVRT: Zorana Žmirića sam već spominjao u Timbru, kad sam govorio o njegovom romanu Pacijent iz sobe 19, a i dalje preporučujem njegov Blockbuster kao jedno od najboljih
domaćih ratno-antiratnih djela. Nešto kao naša verzija Kvake 22.
Njegove
nove Visoke trave, koje su sada u punom jeku promocije i na kojima je
radio 10 godina, opet se bave nasljeđem devedesetih. Priča prati dvojicu
prijatelja od djetinjstva u Zagrebu, preko ratnog razdvajanja, do
ponovnog susreta u Irskoj. Vjerujem da će knjiga biti hit, ali bih ipak
prvo preporučio Hotel Wartburg. Što je zanimljivo, tu je knjigu Žmirić
napisao usput, dok je radio na Visokim travama. Naime, Marina Vujčić,
urednica, vidjela je njegov post na Facebooku i rekla mu: 'Od ovoga
moraš napraviti roman'. I tako je Zoran stavio Visoke trave na pauzu i
bacio se na pisanje Hotel Wartburg.
Obožavam knjige o odrastanju
(Tisja, Ankica Tomić, Karakaš…), i iako je Žmirić rekao da ovo nije
autobiografija, nego mješavina raznih biografija, Hotel Wartburg mi se
odmah dovezao visoko na listu. Tisja mi je neprikosnovena na vrhu, zbog
humora i Spinuta, ali Wartburg je blizu.
Imam naviku ne čitati
sadržaj na koricama prije nego što pročitam knjigu, i to me ovdje
zavaralo. Očekivao sam da je hotel iz naslova stvarno neki turistički
objekt u priči, sve dok otac nije otišao prespavati u svoj Wartburg.
Hehe, malo sam se 'provozao'.
Ja sam početak Generacije X i kroz
Žmirićeve priče su mi oživjela sjećanja na to vrijeme – prvi auti u
obitelji (Fićo, pa Renault 4), prve gitare (Hagstrom), demo bendovi,
strah od carinika kad bi se vraćali iz Trsta... Sestra je naravno bila 'mlađa sestra' koja nije bila sportski tip, a mama je čuvala Burde i
uvijek znala stati između nas i oca kad bi bilo gusto. Naravno, i
obrnuto – kad bi nas trebalo smiriti jer je otac imao problema s tlakom.
Otac
je glavni lik u Žmirićevom romanu, ali za razliku od blurba na
koricama, koji parafrazira Tolstoja o 'nesretnoj obitelji na svoj
način', ja mislim da knjiga zapravo govori o jednoj od sretnih obitelji
osamdesetih.
Nemojmo se lagati – u to doba je ćuška bila dio
odgoja, a ne nasilja, otac je popuštao kćeri, a sina učio kako da
očvrsne. Muški zagrljaj bio je rezerviran za rastanke ili povratke s
dugih putovanja. Patrijarhat je tada od oca tražio da bude čvrst, da
zaštiti obitelj i čuva moralne vrijednosti.
Da, u knjizi postoji
scena gdje otac sina 'sastavi sa zemljom' jer misli da nije pazio na
mlađu sestru, ali ubrzo nakon toga ide u školu braniti ga od nepravde,
vozi mu instrumente na svirku (iako nije ljubitelj glazbene karijere) i
pokušava ga naučiti konkretne stvari – recimo kako radi dvotaktni motor.
Ne možemo osamdesete gledati današnjim očima. Povremena rakija ili vino
nisu bili znak alkoholizma, a odlazak u auto na spavanje nije bio znak
početka rastave.
Priča o očevom bijesu koji se usmjerava prema
majci neprihvatljiva je i onda i sada, a sinov osjećaj otuđenja zbog
nedostatka zagrljaja je realan. Ali ukupno gledano, ta obitelj nije
zaslužila etiketu 'nesretne obitelji' kako sugerira blurb na koricama.
To su bila vremena kad se autoritet učio 's koljena na koljeno', a ne
savjetima psihologa, i kad je bilo normalno više voljeti auto nego
pokazivati emocije.
I danas vidim ljude koji više pažnje
posvećuju autu ili brodu nego obitelji, ali znam da bi prevrnuli i nebo i
zemlju da zaštite svoje najmilije. Jesu li te obitelji nesretne?
S
druge strane je li današnja obitelj, u kojoj nitko ni na koga ne viče
jer su svi zalijepljeni za ekrane, u kojoj se ništa ne zamjera da se
nekome ne bi povrijedila psiha, sretnija od one iz osamdesetih?
Mogao
bih sada nabrajati svoja sjećanja iz osamdesetih – kad su mi kod kuće
znali reći "'ne', kad sam plakao i govorio majci da više voli svoje
učenike nego nas, kad sam se žalio doktoru da razumijem tu ljubav, ali
ju je teško podnijeti... Ali u toj 'nesreći' sam i dalje kupovao ploče
koje sam htio, svirao gitaru i organizirao koncerte...
Otac u
Žmirićevom romanu kroz svoj Wartburg pokazuje sve što je trebao pokazati
sinu, a sinov odnos prema Wartburgu – od divljenja, preko ljutnje, do
pomirenja – zapravo je preslika odnosa prema ocu. Wartburg postaje
simbol ljubavi koja je, kao i sam auto, neuništiva.
Hotel
Wartburg je prepun sjećanja na one godine – živote radničkih obitelji,
dobrosusjedske odnose, tiho kritiziranje sistema, ljetovanja u kampu,
križaljke, posjete rodbini... Smijat ćete se i plakati za osamdesetima.
OCJENA:
Zoranu sam na potpis donio Visoke trave za mog Zorana, splitskog Savu
Kovačevića, a Hotel Wartburg za Željka, za mene. Dok sam ga gledao kako
potpisuje, pomislio sam kako bih volio da sam sposoban napisati ovakav
roman svom ocu (i moj je ostao bez prsta na radu) i poželio da netko
napiše nešto takvo meni. Puni aplauz, definitivno.