'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Možda je ovo nova 'Igra prijestolja'?

O AUTORU: Ben Hopkins scenarist je, filmski autor i romanopisac. Živio je u Londonu i Istanbulu, a sad živi u Berlinu. Među njegovim su filmskim djelima dugometražni filmovi, kratki filmovi, igrani i dokumentarci, a dobivali su nagrade na festivalima kao na primjer, u Berlinu, Locarnu, Antalyi i Torontu.

IZ SADRŽAJA: U središtu je priče Katedrala u njemačkome gradu Hagenburgu. Njezina izgradnja u 13. i 14. stoljeću ujedinjuje mnoštvo osebujnih likova čija je sudbina usko vezana za stalne promjene političkih prilika, kao i gospodarskih interesa koji se bore za premoć. Od biskupa i njegova rizničara do lokalnih trgovaca i klesara, pa i židovskih stanovnika grada, svi su uključeni u dugotrajnu gradnju hagenburške katedrale, koja potiče bujanje ljudskih slabosti, strasti i mana. 

OSVRT: Naravno da sam zazirao od početka čitanja 'Katedrale'. Nije mi nikad ugodno početi čitati knjige koje svojim obimom i težinom mogu poslužiti kao hladno oružje ili herbarij. Držati 630 stranica u sjedećem, a kamoli ležećem položaju prava je muka. No, isplatilo se. Čitanje 'Katedrale' je poput 'binđanja' visokoproducirane TV serije i ne sumnjam da će se u narednim godinama pronaći budžet za ekranizaciju iste. 

Iz svakog slova se vidi da je Hopkins prvenstveno scenarist, a ne književnik. Iako je radnju postavio u srednji vijek i prati razvoj jednog njemačkog grada kroz 150 godina XIII. i XIV. stoljeća, pa do uspona Habsburgovaca, sve događaje možemo usporediti i s ovim našim suvremenim dobom. Upleo je Ben i siromašne i bogate, crkveno i javno, poreze i odvjetnike, nasljedstva i preuzimanja imovine, kao i političke spletke koje odlučuju o carskim nasljednicima. Opisuje nastajanje trgovačke klase, njen uspon i preuzimanje moći, kao i probleme s cijenama i standardizacijom. Razmatra i razliku između reproduktivaca i kreativaca u umjetnosti. Posebno je obradio brojne elemente židovske vjere zatim pojavu židovske trgovine, lihvarenja, uspone i padove te početak njihova progona. U tim sam trenucima imao uvjerenje da uopće ne priča o srednjem vijeku nego ranom razvoju nacizma.

Ne radi se ovdje samo o povijesnom romanu. Ima 'Katedrala' sve što imaju 'sapunice', izvanbračna potomstva, nenadane pojave nestalih likova, a i brutalno opisane scene vojnih borbi. Možda bih osjećaj čitanja ovog epskog romana mogao usporediti s gledanjem 'Igre prijestolja'. Najmanje je to priča o vitezovima, a najviše priručnik za političke borbe, izdaje, prevrte, osvajanja moći... 

Da je Hopkins scenarist, a ne književnik, vidi se i po formi kratkih poglavlja, čestim vremenskim skokovima koji mogu zbuniti čitatelja, te brojnim likovima koji prepričavaju svoje uloge u prvom licu. Nažalost, baš kao u TV serijama i ovdje neki junaci nenadano umiru ili nestaju prije samog kraja. Došlo mi je par puta viknuti 'Zašto, čovječe?'.

Knjiga je nastajala kroz sedam godina i lako je moguće da je sam autor mijenjao smjer pisanja. Naime, početak romana je vezan uz početak gradnje Katedrale, nacrte, majstore, masonske lože, obrade kamena... da bi ista u nastavku romana nestajala iz priča ili služila tek kao sporedni element. 

Podsjetilo me to na doba kad sam bio pozvan pomoći u marketingu izgradnje jednog franjevačkog samostana. Naime, već pri dolasku sam se našao usred sukoba gvardijana i jednog od franjevačke 'braće'. Gvardijan je želio da se crkva dovrši do jeseni, kako kiša ne bi uništila napravljeno, a suprotstavljeni 'brat' je vikao kako on u taj samostan neće kročiti. Na moje pitanje 'zašto', čovjek je rekao da se crkva ne gradi express, da je gradnja crkve ujedno i gradnja odnosa sa zajednicom. Ispričao mi je kako je on već sudjelovao u gradnjama nekih crkvi, i reče: 'Ti staviš ciglu, pa naiđe čovjek, pa pričate, o crkvi, o njemu, o njegovoj obitelji, pa on ponudi pomoć, ti prihvatiš i on je sebe ugradio u nju. Dođe drugi, pa razgovarate, pa ti čuješ da je njemu potrebna pomoć i priskočiš. Nije crkva samo građevina, gradnja crkve je gradnja odnosa i povjerenja'. Eto, tako sam i ja Katedralu u Hopkinsonovom romanu doživio metaforički kao viziju kojoj težimo u životu.

OCJENA: Možda je moglo bar 100 stranica i koji kilogram manje. Možda je i broj likova trebao biti manji, a nekome dati centralno mjesto. Možda nije trebalo skakati po vremenskoj crti. Možda. Pitanje je treba li 'Katedralu' ocijeniti kao književno djelo ili predložak za prvu sezonu buduće TV serije, jer možda je ovo nova 'Igra prijestolja'. Ja sam doista uživao u čitanju svih 600 stranica, dakle šaljem sve preporuke, buran aplauz, pa i par biseva.