'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Manifest o vremenu i (anti)turizmu za 'vriću smija i šaku suza'

O AUTORU: Ivica Jakšić Čokrić Puko, antifašistički umjetnik, borac protiv turizma, demokracije i Coca-cole, rođen je 1955. - u Bolu (odnosno u supetarskom rodilištu) na Braču - i živjet će vječno.

Evo sažetak 11 stranica biografije iz knjige, iz 2017.: 

Završio je osnovnu školu u Bolu, 1969.; Srednju ugostiteljsku u Bolu, 1972.; 'vojni školu' u Beogradu, 1973.; Višu hotelijersku u Zagrebu, 1975.; bio konobar pa šef bara u hotelu Elaphusa i Šef sale u hotelu Borak - a onda su mu popustili živci? Kratko je vrijeme, 1981., participirao na Likovnoj akademiji u Beču, odslušao tri godine (od 1984.) na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu, Zarana zadojen idejama komunizma napustio Crkvu, napustio školu... Sudionik je Konvoja Libertas, 1991. i Domovinskog rata 1993. 

Od 1973. (do 2011.) organizira bolske karnevale (četrdesetak VHS i DVD snimaka), izlaže samostalno i skupno, izvodi umjetničke akcije, performanse, piše knjige, radi predstave, upražnjava pjesničke večeri (i pjesnička jutra), vodi festivale, pravi predstave i ostale vratolomije...

U biografiji je detaljno poimenično i po lokacijama nabrojano stotinjak samostalnih izložbi, 15-ak skupnih izložbi, nešto nestalih (ili ukradenih) radova, više od 20 umjetničkih akcija, više od 20 knjiga te pet knjiga u pripremi. Osnivač je i lider Multimedijalne putujuće artističke skupine za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu ŠUŠUR Bol, koja se od 1975. bavi javnim istupima, uličnim teatrom, prigodnim uprizorenjima i autentičnim kazalištem. Autor je i redatelj 20-ak predstava (s kojima nastupa diljem domovine i šire), bio je voditelj 10-ak događaja i festivala, promotor i pisac predgovora za nekoliko tuđih knjiga, objavljivan u desetak novina i časopisa. Bio je izdavač, urednik, crtač i pisac tekstova u 10-ak fanzina, sudjelovao na 10-ak pjesničkih večeri (i jutara), postavio 40-ak radova u javnim prostorima, uglazbljeno mu je desetak pjesama i radio reklama. 

Osnivač je i voditelj klape Dalmatinska klapa dalmatinska konoba Dalmatino Dalmacija s kojom je nastupio na desetak koncerata, pokretač je tradicionalnog trkaćeg bolskog (polu)maratona te bolskih plivačkih (polu)maratona.

Kao jedan od 'sekretara škoja' sudjeluje u svim akcijama 'Otoče, volim te'... Sudionik je nekoliko FAK-ova, 'Škojopisa' i 'Pričigina'. O njemu su snimljeni i na HTV-u emitirani dokumentarni filmovi: Čovjek koji je htio produžiti Zlatni rat 2002. i Marsadura 2015. Glumi (osim u svojim predstavama) u dokumentarnom filmu Petera Kršaka 'Bračke impresije - Život u kamenu' 2009. Snima vlastiti dokumentarni film 'Pozdrav iz Bola' 2010. Osniva (vlastiti) malonogometni klub 'Marsadura', Bol, 2007... 

Skuplja: kutije (od cigareta, mačje hrane, konzervi, napolitanki, bombona, starih filmova...), VHS kasete, stare televizore, razglednice, okvire, boce, čepove od Heinekena, čaše, penkale, flomastere, bilješke, račune, uplatnice, kazne, upaljače, školjke, cipele sa Zlatnog rata, lutke sa Zlatnog rata (sve sa Zlatnog rata) i sve ostalo smeće (i knjige).

Proizvodi: majice (Mi smo njegovi, njegov je naš; Cimer fraj; Y love sex, sa srpom i čekićem umjesto x-a; U antifašizmu ima 64% fašizma, u antikomunizmu ima 69 % komunizma, jedino u demokraciju nema ništa; Smrt (fu) turizmu, (o)sloboda narodu; Svi smo mi homo i seksualci (Gradimo uspješnost, već smo ugradili ili, Bolesno vrijeme, svi smo zdravi.. zastave, grbove, suvenire, križeve, svece, svetice, oltare, znakove, ambleme, etikete, parole, logotipe, prototipove, ostale tipove i tristo čuda...

Osvojio je nagrade ('Nagrade vrijede jedino ako ih ja dobijem!'): 'Pun kufer suvenira', prva nagrada za kolekciju suvenira, Bol, 1988.; 'Slika Božja', prva nagrada Trećeg salona sakralne umjetnosti, Split, HDLU, 1993.; Godišnja nagrada Općine Bol za 'Šušur' Bol, 1998., i osobna, 2002.; prva nagrada za etikete za vino, Bol, 'Jako vino', 2010.; 'Sjena križa', druga nagrada za spomenik hrvatskim braniteljima, Beli Manastir, 2011... te priznanja (zahvalnice): tradicionalna Fešta vina, Jelsa, 1988.; KUD Hrvatski skup Pučišća, 1996.; Općina Nerežišća, 1998., Župa sv. Ivana Krstitelja, Bol, 2001.; Grad Komiža, 2004.; Najstariji igrač Lige malog nogometa općine Bol, 2008...

Ivica Jakšić Čokrić Puko, tako piše u biografiji iz 2017., na svoje vlastito zadovoljstvo, a u inat mnogima - živi u Bolu s ljubimicom Mateom (nakon Klarice) i još je neoženjen.

IZ SADRŽAJA: Satira autora o nepostojanju plaže iz prošlih vremena, plaže definirane kao uređenog dijela obale za kupanje i nastanku namjenskih tematskih plaža kao posljedice politike, birokracije, koncesija i marketinga različitih interesnih skupina. Roman tematizira diskriminaciju današnjega društva kroz ispitivalačku torturu čuvara plaže koju prolaze kupači prije ulaska na jednu od namjenskih plaža.

OSVRT: Ne znam odakle početi, jer ovo je knjiga koju vrijedi imati u kući. Ako već nemate Bibliju ili par metara Krleže, započnite stvaranje svoje biblioteke knjigom 'Slučaj plaža'. Da su 'pythonovci' upoznali Puka, shvatili bi da je njihova kultna serija igračka za bebe naspram njegovih promišljanja i scena.

Ali da ne zaboravim početak. Iako mi je izdavač dostavio ovu knjigu na ogled još prije godinu i pol dana, mala knjižica prejednostavnih korica me se uopće nije dojmila. Na prvih par stranica autor nešto melje o turizmu poput TV Dnevnika, Bože sačuvaj, i odmah sam je odložio na policu. Ime autora mi je bilo sporadično poznato, u uhu tek kao nekog 'bračkog oriđinala' pa je sve vodilo k onoj - svatko li danas piše knjige (to da svatko danas piše o knjigama sam prihvatio prvim danom kolumne). Mea culpa. Moj grijeh. Moj grijeh. Jer ovo blago mi je stajalo na dohvat ruke toliko dugo, a nisam imao pojma da ga imam. 

Ali što me natjeralo da je dohvatim? Eto, stavio sam si taj blesavi zadatak da pokušam čitati domaće i ex-YU autore, koliko god mogu ravnopravno prevedenim strancima. U nedostatku ičeg pametnijeg, rekoh - neće mi ruka otpasti i počeo sam čitati o našem turizmu.

A Puko je napravio jedan od najtočnijih i najsočnijih, najzabavnijih i najduhovitijih elaborata ne samo turizma nego našeg vremena. Čitajući ga, čovjek se može samo smijati i plakati. Kroz opisivanje (ne)potrebnih plaža malomišćanske turističke destinacije (a čije odluke donose vijeće, direktor TZ i načelnik i njihove žene, i direktor hotelskog poduzeća) i svih propisa, pravilnika, događanja, ponašanja i opet propisa, pravilnika, ponašanja koji se danas traže od modernog turizma dao je sliku jednog ludila. To ludilo je svrstao pod nekoliko poglavlja: Plaža; Tematske plaže; Plaža za teroriste; Još nekoliko mogućih plaža (hrvatski slučajevi) te za kraj prekrasnu ljubavnu odu svom Zlatnom ratu. 

A u poglavljima je osim duhovitih a tužnih eseja o tome kako nema više obične i prirodne nego sve postaju umjetne ili plaže s plavom zastavom (sedam izazova) opisao zbog čega turizmu trebaju i kako niču tematske plaže za malu djecu, rusku djecu, plaže sa zabavnim sadržajima za mlade, zaljubljene - romantična plaža, za samce, nerotkinje, svingere, surfanje, neplivače. Dakako, tu su i obiteljska, ronilačka, promenadna urbana, plaža kulture, party, adrenalinska, eko, hotelska, privatna plaža kao i one za marginalce, idiote, pse, invalide, nudiste...

Posebno poglavlje je posvetio plaži za teroriste, na kojoj nije zgodno teroriste zvati teroristima pa je bolje da ih zovu turistima. A zatim je opisao hrvatsko društvo danas, pardon, naveo je neke hrvatske slučajeve, plaže za muškarce, žene, feministkinje, za Bad Blue Boyse, Armadu, Torcidu, celebrityje, homoseksualce, lezbijke, nacionalne manjine, za lijevu političku opciju, novu ljevicu, sve buduće ljevičare, narodna plaža, za hadezeovce, kremu (elitni turizam), jahtaše (nautički turizam), bolesne (zdravstveni turizam) kao i katoličku plažu.

Hoće li se svima svidjeti Pukove satirične bodlje? Naravno da neće, jer to onda ne bi bila satira. Opetujući pojedine odlomke i navodeći čega sve ima u našem turizmu, čega sve ima oko nas, čega sve ima na plažama i oko plaža, ponavljanjem riječi apartman do besvijesti, Puko me je doista uronio u te beskrajne valove u kojima se iz godine u godinu topimo bez nade za novi početak. Kod mene je uspio stvoriti taj osjećaj beskrajnog nadiranja apartmana, propisa, idiotizama, međuodnosa, i nisam više znao bih li se smijao ili plakao shvaćajući gdje smo.

Na kraju tog smijeha dolazi prekrasna topla posveta svom Braču i Bolu u poglavlju koje se bavi stvaranjem i imenom Zlatnog rata.

OCJENA: Jedno od Pukovih poglavlja nosi naziv 'Posljednja šansa'. Ima li je? Neću spojlati nego samo reći 'piiiiiiiiii', a 'Slučaju plaža' dati trostruki bis i počasno mjesto na polici.