'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Ljubavni roman o najpoznatijoj snajperistici Crvene armije

O AUTORU: Kate Quinn rođena je 1981. godine u Long Beachu u Kaliforniji, a na Sveučilištu u Bostonu stekla je magisterij iz klasičnih umjetnosti. Cijeli život proučava povijest i napisala je osam povijesnih romana: kvadrologiju o Rimskome carstvu (Ljubavnica Rima, Kćeri Rima, Gospodarica Rima i Gospa iz Vječnog Grada) te dva romana čija je radnja smještena u razdoblje rane renesanse i slavne obitelji Borgia. U posljednjim romanima Aliceina mreža, Lovkinja i Dijamantno oko tematizira uzbudljive događaje iz novije povijesti. Sva njezina djela uspješnice su New York Timesa i prevedena su na mnoge svjetske jezike. Kate živi u San Diegu sa suprugom i tri psa.

IZ SADRŽAJA: Lipanj 1941. Mila Pavličenko, samozatajna studentica povijesti priprema svoj završni rad, radi kao knjižničarka i odgaja svog petogodišnjeg sina. No Hitlerova invazija na Ukrajinu i Rusiju odvodi je nekim drugim putem. Mila se javlja kao dobrovoljka i iz marljive studentice preobražava se u smrtonosnu snajperisticu - neumoljivu lovkinju na naciste koja uskoro dobiva nadimak Gospođa Smrt.

Kad nakon tristotog pogotka postaje slavna, nacionalna junakinja, Mila nevoljko odlazi s krvavog bojišta Istočnog fronta jer je šalju u Ameriku na turneju dobre volje kako bi prikupila podršku za borbu protiv okupatora. Dok se još oporavlja od ratnih rana i boli zbog gubitaka na bojišnici, Mila se odjednom nađe usamljena u potpuno drugačijem, blistavom svijetu Washingtona - sve dok joj neočekivano prijateljstvo s prvom damom Eleanor Roosevelt i sudrugom snajperistom ne pruže priliku za novu sreću. Dijamantno oko je utemeljen na istinitoj priči o najpoznatijoj sovjetskoj snajperistici Ljudmili Pavličenko.

OSVRT: Ovo je moj prvi susret s nekim romanom Kate Quinn iako mi žanr povijesnog romana uvijek zvuči privlačno. 'Dijamantno oko' je, pak, i povijesna fikcija i biografska knjiga jer literarno uobličava objavljene memoare ukrajinske snajperistice 'Crvene armije' iz II. svjetskog rata, Ljudmile Mihajlovne Pavličenko (1916. - 1974.). Po istima je 2015. snimljen i film 'Snajperistica' ('Bitka za Sevastopolj', 'Neuništiva'). 

Dakako da sam na kavi s društvom raspravljao o etici pisanja romana koji se, po autoričinim bilješkama, uglavnom zasniva na objavljenim memoarima ('Lady Death: The Memoirs of Stalin's Sniper') i gdje je malo činjeničnog dodavala ili mijenjala. Lakše bih prihvatio da je Kate, inspirirana životom Pavličenko, stvorila svoju junakinju, ali ovo... Ekipa na kavi je zaključila da bih to trebao promatrati kao i obrade glazbenih uradaka i da tu nema ništa loše, da je to samo drukčiji opis činjenica. Quinn je u bilješkama svoj pristup objasnila stavom da su 'sovjetski memoari puni činjenica, ali škrti s emocijama' i knjiga je doista napisana tako da sam u neka doba rekao - pa ovo je 'ženska knjiga', ljubavni roman. Vrijedi priznati da će na ovaj način impresivna biografija Ljudmile Pavličenko doći do puno većeg broja čitatelja nego memoari, ali meni ostaje dvojbeno bi li, s obzirom na opisani lik Ljudmila to i odobrila. 

Drugi dio mog problema je odnos prema snajperistima. Pripadam u onu grupu ljudi koja ima veliki respekt prema ljudskom životu, pa makar on bio zločinački ili nasrnuo na mene. Nije svatko za sve, i odavno tvrdim da ne bih mogao biti kirurg, zarezati čovjeka da mu spasim život, kamoli pucati u drugu osobu. U knjizi su te dvojbe stavljene sporadično, doslovno na margine, a pisanje recki s brojem ubijenih hladno normalna stvar, opravdano činjenicom da se radi o neprijateljskim vojnicima. Prava Pavličenko je jednom i izjavila da za nju 'ubijanje nacista nije bilo komplicirano, nego veliko zadovoljstvo kakvo osjeća lovac koji je ubio divlju zvijer'. Dojma sam da je Quinn, kao autorica fikcije, tom stavu ipak trebala posvetiti puno više prostora. Uostalom, Pulitzerom ovjenčano Doerrovo 'Svjetlo koje ne vidimo' izvanredno prikazuje složenost sudbina u ratnom vrtlogu. A kad već uspoređujem, naravno da mi je u kontekstu II. svjetskog rata i Sovjetskog saveza uvijek u primislima nezaboravan 'Grad lopova' te da opisi i emocije koje prenosi Quinn nisu ni blizu Davidu Benioffu. 

Stilski je odrađeno profesionalno, ali po mom ukusu preslatkasto za takav lik. Nisu mi pomogli ni fiktivni triler zaplet koji je trebao donijeti dinamiku, a zapravo je odvlačio  pažnju s biografije koja je nudila puno više, ni uvođenje i potpuno nepotrebno glorificiranje Eleanor Roosevelt u cijeloj priči. Za razliku od tih dijelova, humor kojeg je Quinn pripisala Leonidu Kicenku, Ljudmilinom zapovjedniku, bio je izuzetno osvježavajuć. 

Pozitivni aspekti knjige su, osim još jedne počasti ulozi Ljudmile Pavličenko u aktivnoj obrani svijeta od nacista i ukazivanje na neravnopravnost žena u bilo kojem vremenu, pa i ratnom. Tu je Quinn odradila izvrstan posao, ukazujući na omalovažavanje i nepriznavanje žena unatoč njihovim doprinosima. Svakako je pohvalna i ideja da zaokruži svoju trilogiju romana o II. svjetskom ratu uz premisu da je pobjeda izvojevana zaslugama britanske obavještajne službe, američkog čelika i sovjetske krvi. 

OCJENA: Quinn ima veliki broj fanova na Goodreadsu koji su romanu donijeli visoku ocjenu (4,29) i 4. mjesto u izboru za najbolju povijesnu fikciju 2022. Ljubiteljima tog žanra 'Dijamantno oko' neće promaći, a vjerujem da će ga prihvatiti i čitatelji ljubavnih romana, no ja bih ipak ostao na suzdržanom aplauzu.