O AUTORU: Ankica Tomić (Makarska, 1972.) hrvatska je spisateljica, urednica i redaktorica. Njezin prvi roman Naročito ljeti pobijedio na VBZ-ovu natječaju za najbolji neobjavljeni roman 2011., a osvojio je i književne nagrade Kiklop te Slavić, koju za najbolji autorski prvijenac dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Objavila je i romane Damen kapric (2014.), Vice Versa (2016.), Skarabej (2018.), Bez obraza (2023.) Živi i radi u Zagrebu.
IZ SADRŽAJA: Sedam dekada. Dva kontinenta. Jedan madež. I mrlje. Oku nevidljive...
Kad su tek rođenu Anušku pokazali majci, ona je u gađenju okrenula glavu. Djevojčicu će to obilježiti za cijeli život, baš kao što ju je obilježio veliki crveni madež na lijevom obrazu. I odrastanje u gruboj sredini Dalmatinske zagore, koja ne štedi nikoga, i novi početak na drugom kontinentu, u Americi, za Anušku će biti sve samo ne laki, sve dok ne odluči da više neće, prema onoj biblijskoj, okretati drugi obraz...
OSVRT: Ima tome nekoliko godina da sam pričao sa svojim prijateljem Renatom i pitao ga 'hoće li pisati nastavak svoje izuzetne i nagrađivane uspješnice', a on mi indisponirano odgovorio: 'Čemu? Pa ja sam nakon toga objavio nekoliko sjajnih romana za koje kao da nitko ne zna'. Bogme sam ih i ja tada krenuo tražiti i svidjeli su mi se znatno više od onog hita. Na gostovanja ga i dan danas zovu i pitaju samo o prvijencu.
Sve mi se nekako čini da se ista stvar događa i Ankici Tomić. Nakon uzleta s nagrađivanom 'Naročito ljeti' (VBZ nagrada za neobjavljeni roman, Kiklop, Slavić), a koja me uopće nije impresionirala, uslijedilo je nekoliko naslova, od kojih sam pročitao i u Timbru pisao o 'Vice versa', a sad i o 'Bez obraza'. Oba zaslužuju ulaz u 'must read' knjiga o Dalmaciji. No, iako je ova izašla prošle godine, a prethodne tri 2014., 2016. i 2018., čak i u promotivnim intervjuima i dalje je svi pitaju za onu prvu. Trebalo je to marketinški postaviti drugačije, staviti na naslovnicu 'A. Tomić - novi roman', pa bi sve to išlo drugačije.
Dakle, kad već A. Tomić nije napisao novi roman već 10 godina (ovogodišnja 'Nada' je ipak samo mala ljetna novela), čast Tomićevih spašava A. Tomić, s ovim djelom koje se, kao i svi punokrvni romani 'tih Tomića', bavi oporom, tvrdom, kamenom, patrijarhalnom Dalmatinskom zagorom, punom kompliciranih obiteljskih odnosa i zagonetkom koju treba riješiti... A da bi došli do rješenja, Ankica vodi kroz povijest našeg kraja, od iseljavanja u Ameriku dvadesetih godina prošlog stoljeća do današnjice. S posebnim akcentom na žene i odnos prema ženama, stigmatiziranje, rodno nasilje, obiteljsko nasilje, patrijarhalna očekivanja, i to ne samo u kontekstu muško-ženskih odnosa nego i 'žensko-ženskih'. Kako onih koji su proizvod patrijarhalnog odgoja, ispunjene potrebom osiguranja potomstva i očekivanim ponašanjem, tako i onaj koji žensko prijateljstvo zna prevesti na višu stepenicu, u zaljubljenost.
Kroz obiteljsku sagu nekoliko generacija, a koje su se okupile na sahrani glavne junakinje, ispričala je Tomić puno životnih priča, uz povremene zrake humora kojima sam se dobro nasmijao, svakom sudioniku opisala karakter, ali i svakom predmetu koji se pojavljuje na stranicama dala miris starih vremena.
Naslušao sam se dovoljno priča o kompliciranim obiteljskim odnosima i ne sumnjam da će se u rukavcima njene priče vidjeti i mnogi od vas, prepoznati međuodnose sa svojima, obiteljska okupljanja, ali imam i barem dvije komode koje sam do detalja prepoznao u Ankičinim opisima. Pružio sam Mihi knjigu i rekao: 'Je l' ovo ona piše o onoj našoj komodi u Opuzenu?'. Opisala je Dalmaciju kakva je nekoć bila, ali i onu koja još uvijek tinja ispod svih suvremenih gadgeta.
Nemam veze ni s kim od naših iseljenika, no i njene priče o prvim danima Dalmatinaca u Americi djeluju izuzetno uvjerljivo. Jer radnja dinamički skače iz Dalmatinske zagore u Chicago, pa u Zagreb, Dolac, pa kroz godine, pa se vraća, pa odlazi... A Tomić izuzetno vješto plete mrežu. Mrežu u kojoj njena Anuška, od rođenja stigmatizirana velikim madežom na obrazu, polako preuzima uzde života u svoje ruke.
Roman nosi podnaslov 'roman u bojama' jer njena junakinja sve u životu opisuje kroz boje. I osjećaje, i mirise, i poteze... No, je li to za ovaj izvanredan roman korak viška? OK, možda nije za roman, ali za mene je bio. Svako poglavlje ima svoju boju, nekad jasnu plavu, crvenu, lila, nekad kestenjastu, mint green i summer apricot, a nekad boju duhana, ispranu, metalik, vaniliju, no uz tempo koji je autorica nametnula, patchwork događaja, godina, lokacija... Izgubio sam koncentraciju i počeo ih svjesno preskakati. Već je zamišljam, dođe li ovaj Timbar do nje, kako čupa kose i viče: 'Džabe ja krečila, ovaj nije uspio uhvatiti ni to što mu piše na naslovnici ni u naslovima.'
Ali nije 'džabe krečila'. Nije, jer je ovo roman koji nosi svoje boje bez da se ispišu, koji nosi srce jednog kraja, poruku o odlascima i povratku, ustrajnosti i hrabrosti da se uzme život u svoje ruke. Žao mi je što nije izazvao više pozornosti u javnosti, no više treba biti žao onima koji su ga preskočili.
OCJENA: Ako me pitate koji bih od novih romana ovih Tomića radije preporučio, bez dvoumljenja bih vam pružio 'Bez obraza', roman Ankice Tomić, roman koji ćete sigurno upamtiti, nakon kojeg ćete imati o čemu razmišljati. Roman kojem šaljem puni aplauz i nadam se da je odmah počela pisati novi.