O AUTORU: Nancy Tucker (1994.) rođena je i odrasla je u Londonu. Adolescentske godine provela je boreći se s anoreksijom i bulimijom o čemu je napisala knjigu memoarske proze 'The Time in Between' (2015.) koja je postigla veliki uspjeh, kao i njezina druga knjiga 'That Was When People Started to Worry' (2018.) koja je govorila o mentalnim poremećajima kod mladih žena. Tucker je diplomirala eksperimentalnu psihologiju na Oxfordu, a sad radi u Odjelu za mentalno zdravlje britanske Nacionalne zdravstvene službe. Njena prva knjiga fikcije, roman 'Prvi dan proljeća' je u Engleskoj objavljen 2021. godine, a u Hrvatskoj krajem 2022. godine.
IZ SADRŽAJA: Chrissie ima osam godina i živi s poremećenom majkom koja joj ne daje jesti. Djevojčica doslovno umire od gladi. Njezin uglavnom odsutni otac nudi joj samo prazna obećanja pa Chrissie pronalazi olakšanje u bjesomučnim divljanjima zbog kojih se osjeća moćnom: krade hranu i mlijeko u školi, slatkiše u trgovini, šefuje i maltretira djecu iz susjedstva. Nevidljiva, nevoljena i zanemarena, u svom divljanju zadavi malenog dječaka iz susjedstva, u očajničkom, nesvjesnom pokušaju da osjeti da postoji i da ima moć. I dok su svi prestravljeni zbog smrti mališana, Chrissie promatra svoju zajednicu i posljedice svoga čina dok policija provodi istragu približavajući se nezamislivoj istini.
Dvadeset godina kasnije s novim imenom i vlastitom kćeri, Chrissie, sada Julia, rehabilitirana je i ponovno se suočava sa svijetom opterećena krivnjom i pitanjem zaslužuje li biti majka nakon onoga što je učinila.
OSVRT: S punim policama knjiga teško je odlučiti se što sljedeće čitati, a ni naslov ni naslovnica ovog romana me nisu privlačili. Ipak, uz prvi dan proljeća rekoh - vidi dobrog poklapanja, sad je trenutak. Eh, kako sam bio u krivu glede naslova i tajminga, nit' cvijeća, nit' proljeća. Dakle, ovo je jedna od najšokantnijih knjiga koju sam pročitao. U domaćoj književnosti to mi se dogodilo s Koleginom 'Sjeme tame', u stranoj s McCourtovim 'Angelinim prahom'. Knjiga zbog čije teme zabadamo glavu u pijesak. Rekao bi Balašević: 'Tko takve stvari snima, baš čudnog sveta ima, tako se lako rasplačem'.
Dakako, a šok je i saznanje da se radi o debitantskoj knjizi 27-godišnje psihologinje. Jedino što me nije iznenadilo jest to da je 'The Guardian' knjigu 2021. proglasio najboljom u kategoriji krimića i trilera. OK, nije ovo baš pravi triler, ali vrlo napeta psihološka priča.
Nakon čitanja došlo mi je krenuti ulicom i zagrliti svako dijete koje sretnem i kazati mu da postoje ljudi koji ga vole. Tucker je, nadam se, izmislila lik djevojčice koja s osam godina počini ubojstvo manjeg djeteta. Nije nezgodom, već namjerno. Bez razumijevanja što je to smrt. A zatim kreće cijela priča, prepletena njenim djetinjstvom i življenjem 20 godina poslije.
No ono što autorica unosi u tu priču je puno više od teške, mučne i napete priče. Socijalna slika odrastanja malene i način na koji je opisuje je fascinantan. Dijalozi i misli koje malena izgovara su toliko realni da sam potpuno mogao zamisliti takvu djevojčicu. U svoj toj mračnoj i tužnoj slici dječji su odgovori tako jednostavni da su mi uz nevjericu često izazvali i smijeh.
Djeca nemaju 'društvenu korektnost', znaju biti i okrutna i bezobrazna tražeći svoje mjesto u svijetu, traže pažnju, a najviše ljubav. Istina, djeca mogu biti zavidna onima koji imaju sve i mogu manipulirati svojom okolinom, ali u takvom okružju mogu se razviti nevjerojatna prijateljstva. Sve je to autorica sjajno predočila, izvanredno opisujući karakter svojih junaka, kombinirajući sadašnjost i prošlost, služeći se izuzetno slikovitim stilom i fantastičnim poredbama.
Autorica je uzroke devijacija pronašla u Chrissienom odrastanju i poslala jasnu poruku o pravu i potrebi djece da budu voljena. Za njihovo dobro, za dobro svih nas.
OCJENA: Ovo je knjiga koja se ne ispušta iz ruku, knjiga koja govori o krivnji, kazni i iskupljenju, knjiga za koju sumnjam da ću je pročitati još jednom, ali ću je upamtiti i preporučiti. Dođe mi da joj dam 10 umjesto pet pljeskova.