'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Jan tragom Joa, ali s jednim prstom i u hrvatskim uvjetima

O AUTORU: Jan Bolić (27) riječki je pisac koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tipa 2, zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati jednim prstom koji još uvijek može micati i s njime stvarati književna djela. Dosad je objavio zbirku poezije 'Trenutci' (2016.), zbirku poezije i proznih zapisa 'Može biti lijepo' (2017.), kriminalistički roman 'Težina stvarnosti' (2018./2019. u drugom izdanju), biografske zapise i spoznaje 'Život koji želiš živjeti' (2020.) te 'Štakori' (2022.)

Aktivan je na društvenim mrežama gdje redovito objavljuje svoje pjesme, priče i citate te se rado druži sa svojim čitateljima, prijateljima i pratiteljima. Član je udruge osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije i član je udruge roditelja vitalno ugrožene djece 'Kolibrić'. Jan se posvetio pisanju, a njegov je san uveseljavati i zabaviti ljude kroz knjige koje piše. Kako kaže, pisao bi i kad bi mogao pomaknuti samo jedan kapak jer ne može zamisliti život bez pisanja. Piše za Večernjakovu blogosferu i Blogbuster gdje objavljuje motivirajuće tekstove o životu i sreći, a na društvenim mrežama inspirira brojne čitatelje svojim afirmativnim citatima.

Jan voli izlaziti, družiti se, uživa u šetnjama, uživa u svemu. Čita knjige, posjećuje književne događaje, voli slušati glazbu i posjećuje koncerte, voli putovati, uglavnom voli se zabavljati.

IZ SADRŽAJA: U kišnoj noći na sporednoj cesti u Matuljima pronađene su na rubu šume dvije teško pretučene djevojke - jedna još živa, a druga podlegla ozljedama. Objema je u krvi pronađen heroin i rufinol, droga za silovanje. Slučaj preuzima inspektor John Monroe, Amerikanac koji je došao raditi u Rijeku, grad u kojem je kao dječak provodio ljeta. Nakon još dva smrtna slučaja povezana s ubojstvom djevojke, detektiv Monroe slijedi trag koji ga vodi do rasvjetljavanja događaja te kobne noći u ozloglašenom klubu Night. 

OSVRT: Poznata anegdota o Ginger Rogers koja pleše dobro kao i Fred Astaire samo što to radi unazad i na štiklama bi mogla glasiti i da Jan Bolić (27) piše skoro kao Jo Nesbo (62), s time što to radi jednim prstom na iPhoneu i u hrvatskim uvjetima. Dakle, nema tog broja zvjezdica koje ne biste dali takvoj osobi. Poklonili biste mu cijelo nebo i aplaudirali dok imate snage u svojim rukama, kojima kao i u ostatku tijela, nota bene, funkcioniraju svi mišići. 

Nekolicini prijatelja sam se već jadao, zazivajući nekakav oprost s neba, da Bolićev prvi roman 'Težinu stvarnosti' jednostavno nisam mogao pročitati usprkos tome što sam mu pristupio sa stavom - ako je momak napisao 280 stranica kriminalističkog romana jednim prstom, najmanje što mogu je - pročitati. Zašto nisam mogao? Pa, jednostavno, Jan je svog junaka pronašao u američkom okružju, dao mu ime John Monroe, stavio u policiju New Yorka i sve mi je to djelovalo kao loše prepisivanje američke TV serije. Nakon 30 stranica sam radije odustao nego da mladiću s pravim životnim problemima natovarim na vrat osvrt zdravog razmaženog čitatelja.

Kad mi je izdavačica poslala drugi Janov roman, zakovrnuo sam očima, smatrajući to novim izazovom 'odozgo', no već sama naslovnica u kojoj je istaknuto da je Janov detektiv došao u Rijeku je zazvučala intrigantno. Istina, Bolić je nastavio s ogromnim, možda i prevelikim utjecajem Nesbøa i skandinavske krimić škole, ali ovaj put su tu Matulji, Rijeka, Rujevica, Hartera, Riva, Trsat, Sušak i sve je odmah postalo interesantnije. Rijeka je tako, nakon Novina, TV serije o redakciji u korumpiranom gradu, dobila i roman o korumpiranoj policiji. Zanimljivo je proučavati preslik norveških ili američkih fikcija korumpirane policije na domaći teren. Eto najboljeg dokaza svim zdravim i poletnim autorima mlađe generacije koji radnje smještaju u SAD 'jer smo im mi premali', da se može. Bravo Jan. 

Nemojmo se lagati, ovakvih sam romana pročitao stotinu od stranih anonimaca pa i potpuno zdravih spisateljskih ikona, i možda bih ponovo odustao da me ideja o 'krimi Rijeci' nije magnetski prikovala. Zašto? Pa, eto, počeo sam razmišljati o nepojmljivoj fikciji da bi kod nas policajci bili raspačavači ili zaštitnici narko krugova. Nekako mi je to 'normalno' za strani roman, a kod nas... Možda sam samo naivan, jer odavno su riječki Parafi vrtjeli ironičan refren 'ni jedne nema bolje od naše policije', a Crne kronike sve češće donose vijesti o privođenju policajaca.

Rečenice Janu teku bez problema, scene također, opisi likova su uglavnom podređeni karakterizaciji dvojici glavnih negativaca, a događa se tu sve što se događa u newyorškim / stockholmskim scenama, prodaja narkotika, šmrkanje heroina i kokaina, organizirana prostitucija, ucjene, doušnici, beskućnici... i šteta je da se 'opustio' tek u drugom dijelu kad stidljivo proviruju i rečenice koje dotiču pravu hrvatsku stvarnost i probleme. Iako je i sam Bolić u intervjuima potvrdio da je roman pisao u dva odvojena razdoblja, to se vidi i bez njegova 'priznanja', a drugi dio je znatno bolji. Ogromna šteta je što se fantastična ideja o uvođenju lokalnog jezika pojavila u jednoj jedinoj rečenici romana. 'Joj da, vidjela sam, a povera mala, ne znan ki to more udelat. Baš mi je žaj.'  Ne znam zašto se uplašio uvođenja lokalnog jezika, kao i npr. mogućnosti da John Monroe ipak ne može na brzinu svladati hrvatski i da ima prirodno pravo na govorni mix engleskog s hrvatskim jezikom. Ta dva tehnička poteza su mogla roman odvesti u puno zanimljivije vode.

OCJENA: Osnovno pitanje je koju bih ocjenu dao ovom romanu da ga je potpisao stranac. Mnoge romane poznatih autora sam zatvarao nezadovoljan. Nije me se posebno dojmio ni Robert Galbraith (pseudonim JK Rowling), ni prvi Wallander Henning Mankella, a i kod Jo Nesbøa ili Davida Lagercrantza sam potpisao par osvrta u stilu 'bilo bi bolje da napišu ovo ispočetka'.

Vjerujem da bih strancu dao dvicu, tipa 'može proći', ali ovdje moram uzeti u obzir Bolića. Najveći krimen mu je 'to sam već negdje vidio u stranim djelima'.

A je li 'krimen' ako mladom hrvatskom autoru koji piše jednim prstom kažeš da mu roman sliči na bezbrojna kriminalistička djela koja se svijetom prodaju u milijunima primjeraka? Ili je to ipak pohvala?

Roman bi u konačnici zaslužio dvije i pol zvjezdice, unos Rijeke kao mjesta događanja pet zvjezdica, najgora lektura i korektura koju sam doživio u zadnjih deset godina, a koja stvara smetnje pri čitanju ne bi dobila ni nulu već zahtjev da sami plate ispravku i pretisak romana, no Jan zaslužuje milijune zvjezdica i pišem pet da vas privučem da kupite ili posudite knjigu za čitanje, te podržite stvaranje dobrog krimi autora.

Tek mu je 27 godina. Nastavi li s opuštanjem i pokuša zaboraviti sve krimiće koje je pročitao, krene svojim putem, mogao bi Jan jednog dana biti hrvatski Nesbø, naslovnica je već na tom nivou.