'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Dalmatinska noir bajka o ribaru i zlatnoj ribici

O AUTORU: Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu gdje i danas živi. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina, a od 2000. novinar je i kolumnist Jutarnjeg lista. Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. Autor je i više publicističkih knjiga. Kao književnik debitirao je romanom Ovce od gipsa po kojem je snimljen film u režiji Vinka Brešana. Uslijedili su romani Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda, Prometejev sin i Mater Dolorosa; zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu te zbirka izabranih priča Skupljač zmija. Po priči Patrola na cesti snimljena je i nagrađivana kriminalistička miniserija u režiji Zvonimira Jurića. Kratke priče i romani Jurice Pavičića prevedeni su na više jezika. Roman Crvena voda osvojio je nagrade Fric i Ksaver Šandor Gjalski te doživio iznimnu recepciju u Francuskoj gdje je 2021. osvojio više nagrada među kojima su i nagrade Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić i Le Point du Polar européen za najbolji kriminalistički roman europskog autora, napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik. 

IZ SADRŽAJA: Ništa se od toga nije trebalo dogoditi. A ipak, dogodilo se – onako kako se nad istočnim Jadranom dogodilo tisuću puta, ponavljajući isti, vječni obrazac, stariji od ljudi, stariji od kuća, gradova, nacija i jezika...

Orkanska bura rasplamsa zastrašujući požar koji spali planinu i ugrozi grad Split. Policija je uvjerena da će istraga biti brzo zaključena i otkriti ili piromana ili tragove pukog ljudskog nemara. Ubrzo će se pokazati da je slučaj mnogo zamršeniji.

Mladen Božiković pak odan je suprug, otac, djed. Čovjek nalik mnogima, osim što je strastveno zaljubljen u planine Dalmacije, planine koje već generacijama određuju sudbinu njegove obitelji, ali i njega samoga. Stoga požar koji je poharao i njegovu djedovinu za njega nikako nije samo medijska vijest...

OSVRT: Početi osvrt s rečenicom 'ovo mu je najbolja knjiga do sada' može imati dvostruko značenje. Ili pisac doista iz djela u djelo napreduje, ili se ja kao čitatelj počinjem prilagođavati autoru i čitati djelo onako kako autor želi. Dakako da je to moguće samo tamo gdje ne pokleknete pred prvim susretom, a eto - ja nisam. S obzirom na to da sam već u 'Materi Dolorosa' napisao istu stvar, očito je da se kolosijeci Jurice i mene počinju približavati. A nije zgorega ni podcrtati da je promjenom izdavača prestalo reklamiranje Juričinih romana kao krimića, i stavilo u točniju potkategoriju - 'mediteranski noir-roman"'. Čak se počela pojavljivati i meni jako bitna stranica zahvala svima koji su mu pomogli u istraživačkom radu, stručnjacima pojedinih područja. U najnagrađivanijoj 'Crvenoj vodi' takva stranica ne postoji, ali meni postojanje stranice zahvala puno govori o ozbiljnom pristupu knjizi. OK, mogao bih sad ja navesti i neuobičajen broj korekturnih grešaka u prvom dijelu knjige, ali da ne kvarim sliku.

Marketing uz objavu je također pokazao ozbiljan pristup izdavača. Od reklamnih bannera za 'Žigice' se teško obraniti, a imam dojam da se i sam autor već otisnuo na veliku promotivnu turneju po Hrvatskoj. Sve je to dobra pouka za one koji tek kreću u spisateljski rad. Nitko nikome ne brani napisati djelo, isprintati i držati u ladici. No ako je želi objaviti javnosti, talent, inspiracija, pismenost i pisanje su tek trećina posla. Sve ostalo zahtijeva profesionalni rad kao da se ujutro spremite i krenete u bilo koje poduzeće. Ne možete napisati roman i nakon objave reći - ja sam svoje učinio. To je kao da tek rođenu bebu pustite u svijet i kažete - ja sam svoje učinio.

Ali da se vratim 'Žigicama', ne bi me iznenadilo da brojevi na kraju godine pokažu kako se radi o jednom od najprodavanijih romana ove godine. Jer, uz već pohvaljen izdavački pristup, sve ono o čemu Jurica godinama piše, je u ovom romanu upakirano znatno vještije. 

Jurica je inspiraciju pronašao u splitskom požaru iz 2017., i pretvorio u ono što radi i kao novinar, kroniku društvenog trenutka. U pozadinu događaja je stavio ono što i ptice na grani pjevaju, sumnje da se radi o čišćenju zemljišta za turistifikaciju prostora, a zatim unio svoj pečat - nostalgiju za vremenima društvenog vlasništva, usponima i padovima splitske građevinske operative. U fiktivnom 'Cestaru' se bez problema mogu prepoznati sudbine 'Konstruktora', 'Pomgrada', drugih građevinskih tvrtki, njihovih radnika i stečajnih postupaka. Kroz svoje junake opisuje i suvremene kamatare, ekonomske grabežljivce te njihovu poziciju u društvu.

Dakako, uobičajena Juričina tema su i tradicionalni dalmatinski obiteljski odnosi. Iako se društveni poredak promijenio, dalmatinske obitelji se i danas trude držati zajedno, daleko je to od američkog sustava - puštanja ptića iz gnijezda. Kod nas roditelji brinu o mladima i kad ovi zasnuju svoja gnijezda, iako s parolom da je to za njihovu budućnost, prečesto je to iz sebičnih razloga brige za vlastitu starost. U takvu je obitelj Pavičić postavio i Puškinovu Bajku o ribaru i ribici, te moram priznati da me je navukao. Često sam se kroz čitanje pitao zar je moguće da to neće priznati, pa odahnuo kad sam dočekao i tu rečenicu. Usput rečeno, čak i sporedni likovi u romanu imaju izvrsnu karakterizaciju i mogao sam ih si predočiti i približiti emotivno. 'Žigice' doista komuniciraju s čitateljem na više razina i svatko će u nekom sloju pronaći nešto za sebe.

Sam krimić je postavljen znatno ležernije, a opet napetije nego u prethodnicama, te je uz izvrsnu stručnu obradu nastanka požara odrađen i dio kojim me npr. zadivi Lee Child opisima balistike u svojim bestsellerima. Vrijedi napomenuti da se Jurica pošteno odužio i svom planinarskom hobiju, pa dođe čovjeku da navuče gojzerice i krene u prirodu. Baš kao i da krene kužinavati dalmatinski slow-food, iako mislim da je pretjerao u količini recepata.

Uz sve ljepote opisa dalmatinskih jela i planina, ni u ovom Pavičićevom romanu nećete pronaći smijeh ili dalmatinske 'batude', tek jednu veliku težinu, žal za onim što je uništeno i razbijeno, i to je ono što mu uvijek zamjerim, no, kao što rekoh - privikavam se. Netko će mu zamjeriti što mu ne smeta to da je prva agrarna reforma također nekome oduzela zemlju, pa dala njegovim junacima, koji je od tada počinju smatrati svojom, a kasnija oduzimanja - nepravdom. Nekome se neće svidjeti da u određenom trenutku osuđuje uzimanje pravde u svoje ruke, a u drugom to smatra jedinim mogućim rješenjem ili dozvoli pranje 'krvavog novca'. Istina je, pak, da autor u svojoj fikciji ima pravo postaviti točku početka ili preokreta tamo gdje želi, podržati svoje junake i u diskutabilnim odlukama, uostalom to je njegov roman, drugi nek pišu sebi drugačije. 

OCJENA: U Žigicama su omjeri uobičajenih sastojaka Juričinih romana izvrsno pogođeni, krimić, priroda, nostalgija, tradicija, društvena kritika prošlosti i sadašnjosti, obiteljski odnosi i introspekcije likova. Ako je 'Crvena voda' autsajderski pokupila i domaće i inozemne nagrade, ne sumnjam da će 'Žigice' to učiniti suvereno, kao uradak sad već i u inozemstvu poznatog autora. Pa eto, počnimo s mojih 5 pljeskova.