'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Bijela knjiga odrastanja pedesetih

O AUTORU: Đorđe Balašević (1953.-2021.) rođen je u Novom Sadu od oca Jovana i majke Veronike, rođene Dolenec, iz Rasinje u blizini Koprivnice. Njegovi su se do rata 1941. godine prezivali Balašev, kada je njegov djed promijenio prezime u Balašević. Završio je gimnaziju u Novom Sadu 1972. godine te studirao zemljopis na novosadskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Prekinuo je studij i pridružio se grupi Žetva 1977. godine. U srednjoj školi htio je postati nogometaš.

Skladao je i pisao tekstove za sve svoje pjesme. Objavio je dva albuma s grupom Rani mraz, a zatim samostalno 12 studijskih albuma. Izdane su mu zbirke pjesama: 'Računajte na nas' (1980.), '...i od dva-tri akorda (jer ni ne umem bolje ja...)' (1985.), 'I život ide dalje... (sve dalje odavde...)' (1997.), Dodir svile (2001.), zatim scenarij za dugometražnu igranu baladu 'Kao rani mraz' (2007.) te romani: 'Jedan od onih života' (1997.), 'Tri posleratna druga' (2000.), 'Kalendar mog detinjstva - I. deo' (2017.), 'Knjiga koje nema' (2018.) i 'Kalendar mog detinjstva - II. deo' (2023.). Preminuo je 2021. u Novom Sadu od posljedica COVID-19.

IZ SADRŽAJA: 'Kalendar mog detinjstva' nije autobiografski roman u pravom smislu riječi. Nazvan je i Đoletovom tomsojerovskom komedijom. Đorđe svojim prepoznatljivim prepričavanjem smiješnih i zabavnih zgoda iz djetinjstva ispisuje stranice ove knjige. Roman-kalendar, autentični žanr pisca, opisuje najvažnije događaje u odrastanju pripovjedača.

Podijeljen na šest glava kao šest mjeseci, glavni junak prolazi kroz uspomene na slavlja i putovanja, obitelj i prijatelje, gledajući očima dječaka.

U drugom dijelu romana Balašević govori o sljedećih šest mjeseci u životu dječaka i njegove obitelji. Roman-kalendar prati misli i događanja iz života dječaka sa Salajke iz Novog Sada i njegove dojmove o putovanju na more, posjetu Postojnskoj jami, berbi grožđa na 'Jednom-vinogradu-na-tri-mesta', dva Božića, pecanju na Dunavcu…

OSVRT: Balaševića se voli ili ne voli. Ovisno gledate li njegov skoro vanzemaljski talent da u stihovima ispriča priču, pošalje poruku i probudi najdublje emocije, ili ovozemaljske osobine u kojima je oštro štitio svoja autorska prava ili branio stavove s kojima se niste slagali. Ovisno o tome jeste li zadivljeni što netko ima taj pjesnički dar ili ste ljubomorni što ih nemaju vaši idoli. Ne znam skoro nikoga tko je indiferentan prema prerano preminulom vojvođanskom kantautoru, zabavljaču, stand up komičaru, pjesniku i piscu. 

Nažalost, nisam prisustvovao ni jednoj monodrami 'Kalendar mog detinjstva' koju je izvodio još od 2014., ali sam zato pročitao oba dijela istoimene knjige. Nedavno, posthumno objavljen 'Kalendar mog djetinjstva - II. deo' upotpunjava autobiografiju dječaka u 'jednocifrenoj dobi', u žanru 'kalendar-roman', kako ga je sam nazvao. Đole je u nekim intervjuima rekao da je knjiga daleko od njegove biografije, što je donekle i objašnjenje 'tajne prisjećanja' svih detalja odrastanja iako je čovjeku koji može zapamtiti sve one tekstove pjesama napamet teško dovesti pod sumnju sposobnost pamćenja. Kao pravi pisac, pošteno je priznao da je sjećanja dogradio maštom i izmišljenim likovima. Nevjerojatnom uvjerljivošću, dakako.

Potencirajući isključivo dobre stvari i pozitivan pogled, Đole je napisao 'bijelu knjigu odrastanja pedesetih', pa sam čak i ja, deset godina mlađi, uspio prepoznati mnoge događaje i stil života koji se s tih 50-ih prenio na idućih par desetljeća. Opuštenost, bezbrižnost, šale i puno ljubavi šire se svakom stranicom. Bez obzira na to što u jednoj od epizoda kaže da je najlakše pričati ono što nitko ne može potvrditi, a danas, nažalost, više ni on, vjerujem da još ima veliki broj čitatelja 60+ koji će se rado prisjetiti brojnih scena i stereotipa iz tog doba. Dočeka raznih praznika, putovanja vlakom na izlete, obaveznog posjeta Postojnskoj jami, nošenja hrane na ljetovanja, druženja s rodbinom raznog tipa, slušanja prvih tranzistora, kupovine prvih televizora i načina kojima se svjedočilo raznim događajima poput osnivanja Pokreta nesvrstanih. U svemu tome, Đole standupovski često upadicama uspoređuje tadašnje i današnje klince.

Čini mi se da je ovo neprevodivo djelo jer bi svaki prevoditelj morao tako vješto upotrebljavati riječi da bi mu bilo pametnije napisati novu knjigu. Tiskana je crno-bijelim slovima, ali zagonetno ima bezgranično boja, mirisa i okusa koliko nemaju ni najpoznatije parfumerije. Istina, u lirskim opisima, poredbama i metaforama se Balašević toliko zanio i odlutao da sam poželio preskočiti odlomak, ali samo jer sam bio u niskom startu čekanja njegova novog catcha, štosa, memea koje će izgovoriti KT Isidor, Deja Šapurika ili Deda Lazar. Imam dojam da mu se taj 'prazan hod' više događao u drugom, nego u prvom dijelu, te da bi ih i on sam, možebitno, skratio (prvi dio ima 170, a drugi 210 stranica) da je imao priliku. 

Već nakon čitanja prvog dijela, prije par godina, sam pokušao pronaći intervju u kojem bih shvatio čemu taj potez s postavljanjem iritirajućih upitnika umjesto redovnih interpunkcijskih znakova bilo gdje i bilo kad, no nisam našao odgovor. Tada su me ti upitnici dekoncentrirali, a danas, čitajući drugi dio, sam se već navikao i jednostavno ih ignorirao.

KMD je pun rečenica koje duhovito odražavaju životne mudrosti i koje mogu stajati samostalno na Instagramu, Faceu ili suvenirima poput šalica ili majica. Poneke su baš onako - grunfovske, vrijedne pamćenja. Ne sumnjam da će Balbelo, tvrtka koju su Balaševićevi zajedno napravili još za Đoletovog života, a sada je uspješno vodi njegova kći Beba, to i napraviti. Zato što te izreke to zaslužuju kao mali životni svjetionici, a i zato što sjećanje na Đoleta vrijedi održavati. Nedovršeni kraj govori puno toga.

OCJENA: Ne znam koliko će se mlađa publika moći poistovjetiti s djetinjstvom 50-ih, no oni 60+ će posve sigurno uživati u svakoj slici, svakoj stranici, pročitati oba dijela i po dva puta. S osmijehom na licu. A tko god prati Timbar, zna da je to element koji kod mene uvijek izazove buran aplauz.