'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Autobiografija Stipe, splitskog i svjetskog

O AUTORU: Stipe Božić rodio se u selu Zavojane kod Vrgorca 26. prosinca 1950. On je najuspješniji hrvatski alpinist. Popeo se na tri najviša vrha svijeta: Mount Everest (8848 m); K 2 (8611 m); Kangchenjunga (8586 m). Ispenjao je u alpskom stilu južnu stijenu Manaslua (8163 m), sjeverne stijene Eigera, Grandes Jorassesa i Matterhorna u Alpama i granitni monolit El Capitan u Kaliforniji.

Stipe Božić također se popeo na najviše vrhove svih sedam kontinenata: Mount Everest (Azija) 1979. i 1989.; Akonkagva (J. Amerika) 1996.; Denali (Sj. Amerika) 1996.; Kilimandžaro (Afrika) 1996.; Mount Vinson (Antarktika) 1997.; Mont Blanc (Europa) 1974.; Mount Kosciuszko (Australija) 1996.; Elbrus (Europa) 2000.

S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je iz Sibira stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo fotografija koje je izlagao na zajedničkim i samostalnim izložbama. Njegove fotografije bile su dio izložbe 'Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas' u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Snimio je 120 dokumentarnih filmova i nagrađivan je na filmskim festivalima u Trentu, Popradu, Grazu, Kathmanduu i Moskvi.

Napisao je šest knjiga: Put na vrh svijeta (1990.); Sedam vrhova (2003.); Svete planine svijeta (2005.); K2 – Trijumf i tragedija (2014.); San o Everestu (2019.) i Penjačevi zapisi – put do najviših vrhova svijeta (2023.).

IZ SADRŽAJA: Penjačevi zapisi je knjiga kakvu kod nas još nitko nije napisao jer je Božić u njoj, ispisujući svoj odnos prema planinama od djetinjstva do danas i prateći sve stepenice na tom putu, ispisao zapravo autobiografiju koja jest ponešto fragmentarna, ali ipak daje uvid u cjelinu njegova života. Odrastanje u Zavojanima ispod planine Sv. Mihovil, selidba u Split, prvi planinarski izleti, prvi alpinistički usponi i strast i energija kojom su oni zagospodarili njegovim životom, služenje vojnog roka, rad u splitskom građevinskom poduzeću, navigavanje na brodu, rad u Sudanu, zapošljavanje na Hrvatskoj televiziji, predano služenje u Gorskoj službi spašavanja, prvi brak, drugi brak, odnosi s djecom, svi najveći uspjesi, ali i sve tragedije koje su mu se dogodile – sve je to opisano u ovoj knjizi. (Darko Glamuzina)

OSVRT: Koliko li sam se puta s ekipom u razgovoru smijao činjenici da je Split kao mediteranski grad imao olimpijske sudionike u bobu i sanjkanju, ali i čovjeka koji je dvaput bio na Mt. Everestu, osvojio najveće vrhove svijeta i svakog kontinenta, jednog od svjetskih prvaka alpinizma, također snježnog sporta. I uvijek bih završio s rečenicom: 'Morat ću jednom pitati Stipu da mi detaljno opiše kakav je bio dan kad su odlučili poći na Everest'.

Sa Stipom sam se upoznao 1993. dok je pripremao ekspediciju na K2. Pripadam onoj netipičnoj grupi Splićana koje nečiji uspjeh impresionira i dugo nakon sedam dana slavlja, pa mi je prvo rukovanje s njime ostalo trajno u sjećanju. Tog jutra se na vratima Artura pojavio mršav, tih, čovjek, rekao: 'Dobar dan, je l' slobodno?', a ja s nevjericom kimam glavom, pružam ruku i slušam. 'Ja sam Stipe Božić, imate li minutu?'. Nevjerojatan je taj osjećaj koji je u tom rukovanju prostrujao kroz mene. Znam da zvuči ludo, ali kao da su se sve planine i putovanja, kao i sva ona tišina i mirnoća koja ga prati prelili u moje tijelo, u mene koji rijetko izlazim i iz kvarta, ne daj Bože iz grada.

Daljnja povijest našeg druženja je puna anegdota, od činjenice da smo nagovorili svoje klijente da mu marketinški daju prvi laptop za ekspediciju, preko toga da smo kontaktirali 500 vodećih hrvatskih tvrtki i nudili sponzorstvo na 10 stranica elaborata, a odgovorila samo jedna osiguravajuća kuća s cc 500 DEM uloga, do onih dana kad bi mi poštar nenadano donio kartolinu iz Himalaja ili neke pustinje. 

O, kako se važnim osjećam i danas dok prepričavam te trenutke. Ej, legenda Stipe Božić se nalazi tisućama kilometara daleko u nekoj nedođiji, u tko zna kakvom ledu ili vrućini, i od svih ljudi koje je u životu upoznao ja uđem u one na koje pomisli u tom trenutku i pošalje razglednicu. A gdje su tek dodatne epizode u kojima smo mu s ponosom izradili web stranicu i jednog dana stiže kratki mail: 'Željko, zaboravio sam password, je l' možeš pomoći?' Na to sam odmah otpisao: 'WSS, web služba spašavanja, stiže, šaljem, hoćemo li na kavu?', i dobijam odgovor: 'Kad se vratim, upravo sam u Himalajama na nekoj stijeni, želim samo updejtati gdje sam i na webu'. 

Ove anegdote nisu na stranicama knjige, kao ni kad sam mu prije jednog puta rekao: 'Stipe, puno si prijatelja sahranio na tim ekspedicijama, sve me više strah, čuvaj se', a on meni: 'Uvijek se nešto može dogoditi, ali ne jurim uvijek, trudim se zapamtiti da treba znati kada stati'. Nema ni one kad sam ga pitao gdje je od svih tih putovanja mislio da je prešao granicu, da je mislio da je gotov, a on odgovorio: 'Jednom, na Biokovu. Baš sam mislio da je kraj'. 

Eto, od svih tih penjanja, planina, spuštanja, dubina, zemljopisnih širina i dužina, glave mu umalo došlo - Biokovo. Vjerujem da svi mi, koji imamo čast poznavati Stipu, imamo pregršt priča iz kratkih susreta, kamoli oni koji su s njime putovali. A odgovore na dio pitanja koja mu nisam postavljao, Stipe je dao u 'Penjačevim zapisima', autobiografskom složencu koji kombinira puno toga i komplementaran je s njegovim objavljenim putopisima. 

Postoje sportaši koji sav trud ulože u vrhunske dosege, uđu u finale, osvoje prvenstvo, kup, borbu... pa u toplu svlačionicu. Kod Božića je to tek trećina puta. Nakon što se odsvira uspjeh, osvoji vrh, u alpinizmu se ne ide u krevet ili restoran, nego slijedi jednako opasna trećina, borba za povratak kući i zapravo mi se teško sjetiti još nekog sporta u kojem se sportaš bori sa smrću kao u alpinizmu. No, Stipe je shvatio da postoji i treća trećina pothvata - pripovijedanje o proživljenom, za sve nas koji tamo nismo nikad bili, a i ne planiramo. Ne da bi se hvalio, nego da bi nas motivirao da se pokrenemo, ili samo da shvatimo da ima svijeta izvan sobe, i da se sve to može. E baš na tome, zadnjem - 'da se može', počivaju 'Penjačevi zapisi'. 

Kroz knjigu otkrivamo da Stipe jest živa legenda, ali nije Zeus nego čovjek sa svim vrlinama i manama. Pratimo porijeklo Stipine obitelji, doslovno bosonogo odrastanje u Zavojanima, dolazak u Split, školovanje, ulazak među izviđače, prvi susret s planinarstvom, zaposlenje, pripreme za ekspedicije pa sve do onih najintrigantnijih - odlazaka na 'krovove svijeta'. I nigdje u priči Stipe nije krio emocije. Daleko od onog uzora 'uči, ustaj se, budi poslušan', pustio je na stranice i svoju dječju odbojnost prema fizičkom radu na selu, ranojutarnjem ustajanju, opisivao probleme u školi, neopravdane satove, doživljaje diskriminirajućih antivlaških stavova, odlaske na snijeg sa sirotinjskim skijama, vojničke anegdote, prve susrete s nacionalizmom, putovanja u besparici, podrške slovenskih kolega, dogodovštine u Sudanu, ljubav prema 'malom divu'... Pustio nas je da zavirimo i u najintimnije trenutke rođenja njegove djece, razvoda prvog braka, pogibija prijatelja u Himalajama, pa i dana smrti sina Joška. Ipak, kroz crne dane je prolazio vrlo brzo, a u ostalim stranicama zadržao pozitivan i motivirajući odnos uz dosta smijeha.

Ispekao je Božić pripovjedački zanat ubacujući svako malo neku duhovitu zgodu, pa sam, iako je 30 godina poznanstva iza nas, kroz knjigu prolazio lagano i znatiželjno. A u njoj se, osim šire i dalje Stipine rodbine, našlo nebrojeno imena kojima je odao počast za pokretanje alpinizma u Splitu i Hrvatskoj, za svoj razvojni put u školi, na poslu, u životu. Imena i prezimena su pedantno navođena, pa čak i njihove daljnje sudbine, skoro kao u enciklopediji. Ako je svatko od spomenutih ili njihovih potomaka nabavio 'Penjačeve zapise' kao uspomenu na prošlost, bogme naklada nije mala. A po onome u čemu ih je Stipe taksativno navodio, doista su zaslužili biti spomenuti u knjizi. No, nije se libio spomenuti i negativce koji su mogli pomoći, ali nisu vjerovali u njega.

Mene je, dakako, posebno dojmio način kojim piše o svom odnosu s djecom, kao i trenutak kad su svi četvero skupa penjali po Biokovu ili kad je shvatio da je njegovo penjanje pri kraju, a da ga je mlađa kći Iva nadmašila. Iva Božić, koja je diplomirala komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ilustrirala je sva poglavlja izvanrednim uvodnim grafikama koje sigurno mogu činiti izložbenu postavu. S obzirom na vlastito iskustvo suradnje oca i kćeri, vjerujem da je Stipino nagovaranje Ive na suradnju trajalo koliko i pripreme za ozbiljnu ekspediciju. S uspjehom, naravno.

Puno bi se još dalo pisati o 'Penjačevim zapisima'. Naime, Stipe počinje priču još od djeda, a sam je rođen 1950., tako da je kroz ovaj djelić biografije pokazao i vremenske promjene u sedam desetljeća. Kroz razdoblje prelaska bosonog dječaka iz Zavojana u Split je prikazao način života zabiokovskog sela 50-ih i odnos prema gradu, kroz doživljaje u JNA i podsjećanja na 'par-nepar' vožnje vratio u vremena Jugoslavije, epizodama susreta i života himalajskih stanovnika i budističkih mantri o postojanju ukazao na drugačije kulture, a kroz iskazano divljenje i poštovanje prema Mati Svjetskom, biokovskom globtroteru, da, unatoč svojoj impresivnoj biografiji, vjeruje da postoje i drugi, možda veći, možda jači. 

Nisam siguran. Jer možda je Mate bio u dubinama ili pustinjama kao i Stipe, koji ih ovdje nije ni dotakao, ali sigurno nije bio dio brojnih spasilačkih akcija u kojima je Stipe s HGSS-om spašavao živote i o kojima bi sigurno mogao napisati zasebnu knjigu. Doista vjerujem da će naći snage za nastavak 'Penjačevih zapisa'. Unatoč tome što je ovo šesta knjiga, osjećam da mnoge epizode nedostaju. Priče o snimanjima dokumentaraca, doživljajima pri preuzimanju brojnih nagrada, boravku u pustinji, o speleologiji... Vjerojatno bi i tri nastavka bila malo, a pogotovo ovim tečnim stilom kojim nas vodi kroz svoj život.

Godinama ističem nevjerojatnu nepravdu da Božićevo ime nedostaje na obali olimpijaca, jer eto - alpinizam nije olimpijska igra. Ako je Hrvatski olimpijski odbor prihvatio Planinarski savez kao punopravnog člana u kategoriji neolimpijskih sportova, zar je tako teško napraviti dio posvećen vrhunskim sportašima, dokazanim svjetskim prvacima koji nisu dospjeli na Olimpijadu. Zar je moguće da Split svome dvostrukom svjetskom prvaku u alpinizmu (spominjem damo dva Mt. Everesta, a sva tri svjetska vrha pod gojzericama i sedam vrhova svih kontinenata su posebna priča) nije u stanju negdje postaviti ploču zahvale? Pa barem u svrhu hvaljenja pred turistima, ako ne osjećamo ponos da je Stipe i svjetski i splitski.

OCJENA: Ma ja bih Stipi dao nekoliko bis aplauza već za onu kartolinu s Himalaja, a kamoli ne za 'Penjačeve zapise', po meni - prvi dio. Nabavite, pročitajte, može se.