'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Američko, ali naše

O AUTORU: Miro Morović hrvatski je romanopisac i član Hrvatskog društva pisaca. Rođen je 1988. godine u Splitu gdje je proveo djetinjstvo, stekao osnovno i srednje obrazovanje te diplomirao na Pravnom fakultetu.

Od djetinjstva se bavi sviranjem gitare i jedan je od suosnivača rock-sastava Azil u kojem je i danas stalni član. S grupom je nastupao na mnogobrojnim događanjima, uključujući i koncerte u sklopu turneje 'Indexi i prijatelji' i na Splitskom festivalu 2011., 2012., 2013. i 2014. godine.

Prvi roman 'Djeca slijepoga kovača' objavio je u veljači 2016. godine u izdanju Naklade Bošković. U Nakladi Fragment roman je reizdan, a 2022. godine doživljava svoje četvrto izdanje. Sudjeluje na različitim književnim susretima. Pričom 'Probudi me kad prođe' ušao je u finale natječaja za kratku priču Lapis Histriae 2018. godine.

Drugi roman, 'Voštani princ', Morović objavljuje 2022. godine, također u Nakladi Fragment. Danas je zaposlen kao direktor arhitektonskog ureda. Živi i radi na relaciji Split - Zagreb.

IZ SADRŽAJA: Hladnoga siječanjskog predvečerja uplašena djevojčica trči šumom, nakon čega joj se gubi svaki trag. Sedam dana poslije u jednom od kaveza gradskoga zoološkog vrta pronađeno je tijelo 24-godišnje djevojke. Jedini su tragovi koje policija ima mutna snimka nadzorne kamere i neobičan znak otisnut na žrtvinoj nadlaktici.

Bizarne okolnosti slučaja privuku pozornost Andrewa Framea, detektiva sumnjive reputacije i mračne prošlosti. Frame će se uvući u novu jezivu priču, i ne sluteći da će se tako naći na putu ekscentričnog i teatralnog monstruma koji se ne planira zaustaviti dok ne ispuni svoju misiju.

OSVRT: Da se radi o stranom piscu ne bi me iznenadilo da na koricama knjige stoji napomena kako je neka od američkih filmskih kompanija otkupila prava na ekranizaciju ovog romana. No, za to ćemo pričekati eventualni engleski prijevod, zasad znam da je u trenutku pisanja kolumne 'Voštani princ' nedostupan za kupnju u online prodajama dva vodeća hrvatska knjižarska lanca 'Hoću knjigu' i 'Školskoj knjizi', čitaj 'rasprodan'. Čak i nacionalni katalog posudbe u knjižnicama pokazuje više njih u kojima su sve nabavljene knjige 'na posudbi'. A prošlo je već dvije godine od objave.

No, ja bih otpočetka, od onog dana kad sam pročitao prvi Morovićev roman 'Djeca slijepog kovača' te napisao na Goodreadsu sve što mi se u njemu nije svidjelo. Prvenstveno to se odnosi na situacije u kojima naši pisci poput njega, Gleischa ili Bolića pišu o američkim detektivima na američkom tlu, opisuju detektivske procedure, istrage, krafne, američke policijske postaje... Odakle im saznanja? Iz američkih romana, filmova i raznoraznih krimi serija. Razumijem da bih tvrdim odbijanjem takve inspiracije došao do logike da danas nitko ne bi smio napisati npr. srednjovjekovni roman, no u ovom slučaju imao sam dojam da čitam prepisane epizode neke CSI serije. Uzalud je Morović po intervjuima tvrdio da ga je pisao baš u nedostatka televizora.

Pohvalio sam mu tada i ambiciju da već prvo djelo ima odmah 500 stranica i zaključio 'ambition killed the cat'. Osim nedostatka autentičnosti zamjerio sam mu i prilično uštogljeni stil s tek ponekom zrakom duhovitosti te doista nisam razumio izuzetno veliki broj fanova koji su u javnosti branili takav roman, kao i onih koji su ga jednostavno - pokopali. No, kad se upoznate s Mirom, učas postanete fan njegove osobnosti i teško je zadržati kritički odnos prema djelu.

Na promociji 'Voštanog princa' rekoh mu da ne znam kad ću stići pročitati roman, a ne znam ni želim li ako je to nastavak prvog. Na to je on uzvratio uz smijeh: 'Pa dobro, obzirom na prvi osvrt, Vi baš i ne morate žuriti s čitanjem. Nije priša. Polako. Ima i drugih knjiga. Nek' je prvo drugi pročitaju.'

Eto, zato mi je stajala godinu dana na polici. A priznajem, za mene je 'Voštani princ' izuzetno ugodno iznenađenje. Razlika između prve i ove knjige nemjerljiva je u korist 'Voštanog princa', pa sam se često u čitanju zatekao u razmišljanju kako bih je doživio da ne znam ni tko je, ni odakle je autor. Da, i dalje je tu 'prijepis' američke CSI atmosfere, isti likovi, policijska postaja, klišeji netrpeljivosti kolega, itd., no ovaj put s izrazito dodanom vrijednosti. Već nakon prvih pedesetak stranica poslao sam mu poruku:

- Miro, pratiš li skijanje?

- Tako, tako. Recite zašto.

- Sjećam se da sam gledajući prijenose Janice i Ivice uvijek u sebi ponavljao: 'Ajmo, ajmo, bravo, to, to, samo nemoj izletit sa staze, samo nemoj izletit' ... Evo čitam 'Voštanog princa' i ponavljam: 'Dobro je, dobro je, samo nemoj izletit sa staze, samo nemoj izletit'.

- Hvala Vam, nadam se da će Vam se svidjeti.

- Ne pretjeruj.

A eto, svidjela mi se. Sreli smo se prije neki dan.

- Jesam li izletio?

- Odakle?

- Pa sa staze?

- Nisi. Ali si opasno triput zaribao uz štapove.

Prvo, valja pripomenuti da se radnja odvija od 20. siječnja do 5. veljače, dakle kao da sam gađao termin osvrta. Za scenarij i dalje tvrdim da je 'deja vu', možda ne doslovno, više očekivan. Početak mi je bio poznat, zubobolja detektiva kliše, kasnije i pretjerana, itd., itd... no ovaj put je stil pisanja izbrušen na nivou dobrih američkih trilera, prodajnih uspješnica čije nam prijevode serviraju domaći nakladnici. 

Miro je u priču umetnuo veću dozu ciničnih i duhovitih komentara, kako u dijalozima tako i u narativnom dijelu, a na brojnim mjestima izbacio na površinu svoje stavove o raznim temama od duhovite osvete stomatolozima pa razmišljanja o današnjem portal novinarstvu, o djeci u domovima te raznim društvenim problemima sve do preispitivanja motiva seksualnih veza. Umetnuo je i brojne trivije, zanimljivosti koje osvježavaju cijelu priču, a dobro će doći i pub kvizašima. Jednostavno, vidi se da je autor kroz djelo dao i svoj pogled na svijet. Puno je to više i osobnije od onoga što pružaju mnogi, već etablirani pisci trilera. 

Roman teče glatko i dinamično, tek se na tri mjesta događaju prebrzi preokreti u kojima glavni lik servira zaključke do kojih čitatelj nikako nije mogao doći. To su mi možda i najkritičnije točke romana, no nakon njih se sve nastavlja prijašnjim tempom. Na kraju sam promislio kako bi trebalo zahvaliti nepoznatom uzroku (deadline?) zbog kojih je Miro završio roman, jer sam imao dojam da na ovaj način može on nadmašiti i  500 stranica prvijenca, zaboravljajući ono 'ponekad je manje zapravo više' ili 'treba znati kada stati'.

Ono što me posebno obradovalo je autorska zahvala nekolicini osoba, prvih čitača, za podizanje stila, za prijedloge, za pomoć. Urednik sa znanjem i autoritetom je neizmjeran faktor u nastajanju djela. U nekoliko sam osvrta predbacio autorima nedostatak dobrog urednika, ovdje bih Morovićeve urednike preporučio i drugim autorima. Tražeći i prihvaćajući pomoć Miro je pokazao da je autor koji želi raditi na sebi i svjestan je da mu za to trebaju i druge osobe. Često ističem razliku stranih i domaćih izdanja gdje se prvi zahvaljuju cijelim timovima, a naši uglavnom obitelji koja ih je trpjela.

'Voštanog princa' možete čitati neovisno o prvijencu, a osobno bih to i preporučio, baš kako ne biste bili poput mene koji sam nakon 'Djece slijepog kovača' nevoljko uzeo u ruku 'Voštanog princa'. Baš kao što bih savjetovao i da ne tragate za rješenjem krimi priče, pogotovo ako ste se nagledali krimi serija ili načitali američkih trilera. Prepustite se Mirovom stilu i uživajte u njegovim digresijama.

OCJENA: Za ocjenu bih izreku 'svjetsko, a naše' parafrazirao u 'američko, ali naše' s time da ono 'američko' zaslužuje filmsku obradu, a ovo 'naše' predstavlja onaj pozitivniji dio, lice samog autora. Bez tog 'našeg', krimiću bih dao možda do četiri pljeska i zaboravio, ali za već spomenuti unos duhovitosti i svojih stavova Morović zaslužuje puni aplauz, pet zvjezdica. Nadam se da će što prije opet na stazu, ovaj put negdje u Hrvatskoj. Nada umire zadnja.