Trojici biblijskih kraljeva izmislili su grbove, a kako su ti simboli utjecali na hrvatsko državno znamenje?

Na današnji datum, kada se prema gregorijanskom kalendaru obilježava Bogojavljenje i ujedno završava božićni ciklus treba istaknuti kako zapadna liturgija uz taj kršćanski blagdan veže i ukazanje zvijezde te poklonstva mudraca s Istoka, a također i Isusovo krštenje u Jordanu, kao i čudo u Kani Galilejskoj te Kristovo preobraženje. Stoga se ovaj važni blagdan naziva i Epifanija odnosno Teofanija (od grčkog ’Επıφάνεıα, Θεοφάνεıα, što bi u cjelini značilo - objava Kristova božanstva).

Detalj s prikazom poklonstva mudraca na pluteju starohrvatske oltarne pregrade iz crkve Sv. Nediljice u Zadru (XI. stoljeće); Poklonstvo maga (tj. mudraca), djelo talijanskog renesansnog slikara Sandra Botticellia (1444. ili 1445. – 1510.)

S obzirom na poklonstvo mudraca s Istoka (tj. 'kraljeva s Istoka'), kao jednog od tih elemenata, u izvornom grčkom tekstu Matejeva evanđelja oni se nazivaju 'magima', dok srednjovjekovna predaja opisuje te mudrace (mage) kao kraljeve te im pridaje imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Stoga se taj blagdan pučki zove i Tri kralja.

Zanimljivo je kako se riječ 'mag' sačuvala i danas u izrazima magija i magičar (mađioničar), dok su (prema Herodotu) Magi izvorno bili svećeničko pleme Medijaca te su činili (uz plemstvo i seljaštvo) posebni društveni sloj.

No, priča o biblijskim magima odnosno mudracima ili kraljevima s Istoka - Gašparu, Melkioru i Baltazaru - ima i svoju heraldičku dimenziju. Naime, značajni srednjovjekovni grbovnici redovito su, prema srednjovjekovnoj kršćanskoj tradiciji, uz plemićke, a potom i zemaljske grbove, među 'najdrevnijim' vladarskim grbovima ubrajali i izmišljene grbove triju 'kraljeva' koji su se, slijedeći betlehemsku zvijezdu, došli pokloniti djetetu Isusu neposredno nakon njegova rođenja.

Izmišljeni grbovi trojice biblijskih 'kraljeva' (mudraca ili maga) Gašpara, Melkiora i Baltazara u zbirci grbova 'Wappenbüchlein' Virgila Solisa nastaloj 1555. godine. Solis je u ovom djelu motiv polumjeseca i šestokrake zvijezda na crvenom polju pripisao upravo 'kralju' Baltazaru

Tako se primjerice u europskim grbovnicima nastalima tijekom XV. i XVI. stoljeća ('Wernigeroder', 'Universeel wapenboek', Münsterovom, Solisovom i drugima) uočavaju grbovi s mladim mjesecom i zvijezdom, koji se pripisuju (ovisno o pojedinom grbovniku) svoj trojici biblijskih 'kraljeva', odnosno mudraca s Istoka (ili maga). Budući je riječ o fiktivnim, tj. izmišljenim grbovima, te heraldičke kreacije grboslovaca i herolda su nedosljedne (tako se primjenjuju različite kombinacije boja), ali sve sadržavaju mladi mjesec i zvijezdu – kao drevno kršćansko znamenje s jasnom aluzijom Bogojavljenja.

Znamenja polumjeseca i zvijezde pripisivana trojici biblijskih mudraca s Istoka (Gašparu, Baltazaru, Melkioru) u europskim grbovnicima XV. i XVI. stoljeća (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi: geneza, simbolika, povijest', 2021., str. 140.)

U nizozemskom grbovniku 'Universeel wapenboek' zlatni polumjesec i zvijezda na plavom polju pripisani su kralju Gašparu, kao i u škotskom grbovniku iz 1542. godine te u jednoj njemačkoj zbirci grbova iz 1530. godine. No, isti simbol, ali u srebrnoj kombinaciji mladog mjeseca i osmerokrake zvijezde, također na plavom polju, u njemačkom grbovniku 'Wernigeroder' navodi se kao grb drugog kralja – Baltazara. Naposljetku, zlatni polumjesec i zlatna šesterokraka zvijezda – ali na crvenom polju – u jednom njemačkom grbovniku iz 1525. navedeni su kao grb trećeg kralja – Melkiora.

Drevni simboli polumjeseca i zvijezde u sklopu: grba Ilirije (Stemmatographia, 1701.), rekonstrukcije vladarskog pečata engleskog kralja Rikarda I. Lavljeg Srca (1189.) i na križarskome novcu Bohemonda III. Antiohijskog (1163.-1201.) (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 139.)

Ipak, osim tih izmišljenih grbova, srednjovjekovnu kršćansku simboliku koja se veže uz likove mladog mjeseca i zvijezde (koja u ovom slučaju vjerojatno predstavlja sunce) prepoznajemo i na stvarnim grbovima i pečatima, osobito križarskih vitezova i vladara XII. i XIII. stoljeća, primjerice: Raymonda IV. od Toulousea, engleskoga kralja Rikarda I. Lavljeg Srca i vladarâ Antiohije Bohemonda III., zatim Bohemonda IV. i drugih. Također, kombinaciju polumjeseca sa 'zvijezdom' tj. suncem srećemo i na nekim pečatima vitezova templara iz istog perioda.

Srednjovjekovna katolička simbolika polumjeseca i zvijezde: kao znak kršćanskih vitezova u bitki s Mongolima 1241. (minijatura, 1350.-1374.) i na templarskom pečatu iz Bretanje, XII. stoljeće (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 140.)

Mladi mjesec (bez zvjezdolikoga lika) vidi se na zastavi kršćanskih vitezova u bitki s Mongolima na jednoj minijaturi u francuskom rukopisu nastalom u razdoblju od 1350. do 1374. (Österreichisches Nationalbibliothek, Cod. 2623, fol. 29r). Minijatura se često tumači kao prizor bitke ugarsko-hrvatske vojske s Mongolima na rijeci Šaju 1241. iako je iz teksta jasno da se odnosi na sukob s Mongolima na mostu preko Dunava, negdje u Austriji. Ikonografski je očita razlikovna funkcija srebrnog polumjeseca na crvenoj zastavi kao kršćanskog simbola nasuprot šarolikih barjaka poganskih 'Tatara'.

Prikaz Gospe Olovske kao zaštitnice 'cijele Ilirije' i heraldička redukcija Gospina lika u vidu grba Ilirije u Korjenić-Neorićevom grbovniku iz 1595. (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 147.)

Naposljetku, s obzirom na hrvatske zemaljske grbove, heraldička kombinacija polumjeseca i zvijezde na crvenom polju krajem XVI. stoljeća, točnije nakon pobjedonosne Lepantske bitke 1571. godine, postaje grbom zamišljene 'Ilirije', odnosno 'Ilirskog carstva', koje se trebalo uspostaviti nakon protjerivanja Osmanlija s jugoistoka Europe. Pritom je krug tvoraca ranonovovjekovne ilirske ideologije, okupljen oko slanskih Ohmućevića i njihove rodbine u napuljskoj i španjolskoj službi, likove mladog mjeseca i zvijezde u ovom slučaju osmislio u vidu reducirana simboličkog prikaza Žene iz biblijskog Otkrivenja, odnosno čudotvorne Gospe Olovske kao nositeljice najraširenijeg kulta na području bosanske franjevačke provincije pod osmanskom vlašću.

Znamenje pripisano Bosanskom kraljevstvu u Sutješkom rodoslovlju i Korjenić-Neorićevu grbovniku uz suvremene rekonstrukcije: kruna (dinastička tradicija) iz bosanskog grba je u grbovniku iz 1595. zamijenjena političko-religijskim simbolima (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 150.)

Isprva je motiv polumjeseca i zvijezde u nekoliko slučajeva bio uvršten u već poznate grbove Bosne (s krunom i zapornicama), koja se smatrala srcem virtualnog 'Ilirskoga carstva'. Prvi primjer samostalnog prikaza konstruiranog grba Ilirije sa srebrnim polumjesecom i osmerokrakom zvijezdom na crvenom štitu nalazi se u Korjenić-Neorićevome grbovniku, najstarijem hrvatskom armorijalu koji je nastao 1595. u krugu rodova iz Dubrovačkoga primorja. U nešto ranijem Sutješkome rodoslovlju protogrb Ilirije (bez zvijezde) opisan je kao 'štit Ilira starieh Bošnjana', dakle, kao znamen 'Ilira' - naroda, a ne kao grb neke dinastije ili vladarskog područja.

Rekonstrukcija protogrba Ilirije iz Sutješkoga rodoslovlja, 'štit Ilira starieh Bošnjana'; Gospa Olovska zaštitnica Ilirije i roda Ohmućevića ('sita in regno Bossinae') iz genealogije Ohmućevića, početak XVII. stoljeća (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 152. i 149.)

Također, simboli polumjeseca i zvijezde u Korjenić-Neorićevu grbovniku ne vežu se za potvrđene grbove bosanskih vladara, odnosno za vladarsku zemaljsku heraldiku (štit s krunom), nego za apokrifni grb Bosanskoga kraljevstva (zapornice s crnačkim glavama) koji je preuzet iz europskih grbovnika i heraldičkih djela XVI. stoljeća, u kojima je pukom greškom bio pripisan Bosni. S druge strane, na rimskom svetojeronimskom letku i na Katarininoj nadgrobnoj ploči polumjesec i zvijezda javljaju se uz varijantu bosanskog grba habsburškog postanja, koja sadrži ruku sa uspravljenom sabljom.

Kombinacija simbola iz grba Ilirije (polumjeseca i zvijezde) s apokrifnim grbom Bosanskoga kraljevstva na kartama: Ilirskih zemalja iz 1663 u Svetojeronimskom zavodu, Illyricum Hodiernum iz 1669 (Blaeu), istočnojadranske obale i zaleđa (Coronelli, Corso del Danubio) s kraja 17. stoljeća i Mapa Particvlaris Regni Bosniae iz 1723. (Geyer) (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 152.)

Potonji vladarski znamen sigurno je bio poznatiji, bliži i politički prihvatljiviji rimskim crkvenim krugovima. Međutim, ilirska heraldika koju su promovirali franjevci Bosne Srebrene s vremenom je uglavnom potisnula 'rimski' spoj 'bosansko-ilirskoga znamenja' habsburškog podrijetla, tako da u dekorativnoj heraldici, osobito u kartografskim djelima XVII. i prve polovice XVIII. stoljeća, u pravilu susrećemo samo kombinaciju 'ilirskih' simbola polumjeseca i zvijezde s apokrifnim grbom Bosanskoga kraljevstva.

Grb i zastava Bosne i Hercegovine službeno dodijeljeni 1908. godine (nakon austro-ugarske aneksije) – u uporabi od 1878. (napušteni 1918. godine, nakon raspada Austro-Ugarske monarhije) (Mayers Konversations Lexikon, Leipzig and Wien, 1897./FAME)

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine zauzela Bosnu i Hercegovinu uslijedila je i aneksija tih zemalja 1908. godine. Potom je toj pokrajini pod zajedničkom upravom austrijskog i madžarskog dijela monarhije dodijeljen sljedeći zemaljski grb: u zlatnom polju izlazi iz lijevog ruba u crveno oklopljena savijena ruka koja drži srebrnu sablju zlatne drške. Štit je okrunjen krunom s heraldičkim ljiljanima.

Opisani grb Bosne i Hercegovine kao austro-ugarske pokrajine je potkraj 1915. godine bio uključen i u zajednički grb zemalja Sv. Stjepana, odnosno ugarskog dijela Habsburške Monarhije, te je bio smješten između grbova grada Rijeke i Kraljevine Slavonije.

Oklopljena ruka sa sabljom: skica Hansa Suessa von Kulmbacha iz 1514., Sutješko rodoslovlje iz 1585. (grb Primorja), Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595. (grb Primorja i Huma - Kumaniae) i suvremena rekonstrukcija potonjih znamenja (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 157.)

Prema tome grb Bosne i Hercegovine kao austro-ugarske pokrajine temeljio se na starom heraldičkom simbolu ruke koja zamahuje sabljom. Spomenuti znamen je izvorno predstavljao grb bosanskog vojvode i splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od početka XV. stoljeća u europskim se grbovnicima uglavnom opisivalo kao zemaljski grb Hrvatske ili Dalmacije. Od kraja XV. i tijekom XVI. stoljeća u vladarskoj heraldici Habsburgovaca istovjetni grb je počeo predstavljati Bosnu, tada već pod vlašću Osmanlija, a u kasnijim razdobljima isti simbol ruke koja zamahuje sabljom ponekad je osim Bosne označavao i Slavoniju, odnosno Ramu. Nema sumnje kako je heraldički motiv ruke koja drži sablju predstavljao pretenzijski bosanski grb na velikom vladarskom grbu kralja Franje II. iz 1806., kao i na velikom vladarskom grbu kralja Ferdinanda iz 1836.

'Poglavarstvo grada Sarajva' – izvorni prikaz sarajevskog heraldičkog znamenja iz 1878. i suvremena kolorirana inačica; Gotovo istovjetni izmišljeni grb koji je u grbovniku Korjenić-Neorića iz 1595. godine pripisan Bosanskom kraljevstvu (zanimljivo je kako se glavni grad Bosne i Hercegovine službeno nazivao 'Sarajvo' i kada je BiH bila sastavni dio ND Hrvatske 1941.-1945.)

Ipak, mladi mjesec i zvijezda nisu ni nakon 1878. godine bili posve istisnuti iz heraldičke prakse Bosne i Hercegovine. U okviru municipalne heraldike tih zemalja u razdoblju od 1878. do 1918. godine, specifični oblik grba koji uključuje polumjesec i zvijezdu – pripisan Bosanskom kraljevstvu u grbovniku Korjenić-Neorića, tijekom perioda austro-ugarske okupacije i aneksije koristio se primjerice kao grb grada Sarajeva, dok je u djelu hrvatskog heraldičara Emilija Laszowskog 'Grbovi Jugoslavije' (nastalom u prvoj polovici XX. stoljeća) također zabilježen i kao grb grada Livna.

Takozvani 'najstariji poznati grb Hrvatske' u stiliziranoj kruni grba Republike Hrvatske u uporabi od prosinca 1990.; 'ilirski' simboli polumjeseca i zvijezde na plavom: četvrto polje grba bana Jelačića iz 1854, državni grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na novčanici iz 1919., štit grba Kraljevine SHS/Jugoslavije (1921.-1941.) i naslovnica zagrebačkog časopisa Svijet iz 1935. (M. Božić i S. Ćosić, 'Hrvatski grbovi…', str. 154.)

U međuvremenu je fiktivni grb 'Ilirskog carstva' odnosno 'Ilirije' s polumjesecom i zvijezdom doživio svoju političku reinterpretaciju sredinom XIX. stoljeća. Naime, tada je Ljudevit Gaj upravo taj grb s polumjesecom i šesterokrakom zvijezdom (u Vitezovićevoj varijanti) učinio simbolom ilirskog pokreta, pogrešno tražeći njegovo podrijetlo u antičkoj i srednjovjekovnoj numizmatici na tlu Hrvatske odnosno slavenskom poganskom simbolizmu. Stoga takav grb primjerice nalazimo na istaknutom mjestu i na instalacijskim banskim zastavama Josipa Jelačića iz 1848. te Josipa Šokčevića iz 1860. godine. Od početka XX. stoljeća isto je znamenje u historiografiji bilo reinterpretirano kao 'najstariji hrvatski grb', te je u tom svojstvu na kraju našlo svoj put do stilizirane 'krune' grba Republike Hrvatske u kojem ga uočavamo i danas – u prvom polju iznad šahiranog štita!