Foto: Veljko Martinović SJEĆANJA RATNIKA 115. 'IMOTSKE' BRIGADE 'Tigrove je spasilo što su imali bijele patike, skoro smo ubili svoje ljude...'
Splitsko-dalmatinska županija obilježava 25. godišnjicu oslobađanja Hrvatske Piše: Dalmatinski portal

SJEĆANJA RATNIKA 115. 'IMOTSKE' BRIGADE 'Tigrove je spasilo što su imali bijele patike, skoro smo ubili svoje ljude...'

Kada danas prepričavamo neke stvari, ljudi nam kažu: 'Pa vi niste drugo ništa ni radili nego se zezali'...

Život imotskih ratnika iz 115. brigade HV-a na Južnom bojištu bio je kombinacija teških, tužnih, ali i veselih trenutaka. Najveću ulogu su odigrali u deblokadi Dubrovnika i oslobađanju juga Hrvatske. 'Imotska brigada' je ravnopravno sudjelovala u akcijama s gardijskim brigadama, od probijanja prvih neprijateljskih linija na Rudinama, preko bitke za Lisnik do oslobađanja Zavale, Kijev Dola i drugih mjesta uz Popovo polje. Živote je tada izgubilo sedam Tigrova i Milan Mustapić, pripadnik 115. brigade. Od 32 branitelja iz te su bitke samo četvorica izašla bez ozljeda. 

- Naš zadatak je bio doći neprijatelju iza leđa. Po priči izviđača morali smo uništiti jedan tenk i dva mitraljeska gnijezda, ali je cijela akcija kasnila jedan dan jer su nam rekli da su protuoklopnjaci greškom vraćeni u Imotski. Unatoč tome, mi svejedno nismo htjeli odustati od akcije - kaže Stipan Udiljak, pripadnik 115. 'imotske' brigade.

Priča i kako su tada zamalo otvorili vatru na izviđače Tigrova, ali su ih u zadnji tren spasile bijele tenisice koje su nosili. 

- Naši ljudi su išli u izvidnicu i primijetili neke ljude. Došli su u malo selo Kijev Dol i mislili su da su to četnici. U selu Belanići smo trebali napraviti zasjedu, dio nas je otišao na brdo, a drugi dio je ostao u selu. Taj dan četnici su se, kao da su znali cijelu situaciju, izvukli iz Zavale, a ljudi iz Belanića su nam javili da se zadnja kampanjola izvukla iz sela. Zvali smo ove naše da provjerimo ima li tu netko drugi osim nas i rekli su nam da nema, ali izviđači Tigrova su zalutali i bili su 4 kilometra od mjesta gdje su trebali biti. Krenuli su prema nama i mi smo se tu našli. Oni su za nas znali, ali mi za njih nismo. Dolaze nam na 100 metara, a nas 20 ih drži na nišanu. Uporno smo zvali da vidimo ima li koga osim nas i stalno smo dobivali odgovor da nema. Oni nama samo što nisu mahali rukom i zadnji tren prije nego smo ih trebali eliminirati, viče jedan da su to naši. Ma, koji naši?! Nemaju oznake, nemaju ništa, a on odgovara da su to izviđači, da imaju bijele patike i po tome su ih prepoznavali - navodi Udiljak, dok njegov prijatelj i suborac Nikola Trogrlić napominje kako im je najgore bilo na samom početku, 1991. i 1992. godine, jer nisu imali dovoljno municije. 

- Kad se na početku pucalo oni bi nas zasuli granatama, a mi bismo vratili s možda deset granata. Jednostavno nismo imali s čim, a čahure koje bi se ispalile iz tenka su se morale vraćati na punjenje. Oni su to ostavljali, bacali, a to dovoljno govori o odnosu snaga. Imali su profesionalnu vojsku koju su godinama gradili - kaže Nikola, a Stipan priča kako su krenuli u akciju sa 100 metaka. 

- Imali smo osu i dvije zolje od kojih se jedna putem otvorila pa smo ostali na jednoj. Kad smo vidjeli Tigrove, oni su za nas bili američka vojska - dodaje Stipan. 

Na pitanje je li bila ludost ili hrabrost krenuti gotovo nenaoružan u akciju protiv znatno nadmoćnijeg neprijatelja, odgovara kako je to bila blesavost, a Nikola, koji je u rat krenuo s 19 godina i u vojsci ostao do 2010. kada je umirovljen, tvrdi kako u to doba o takvim stvarima nisu ni razmišljali. 

- Vuče te srce, želja… Danas kada imamo iskustvo i znanje i kada gledamo na to razdoblje, možemo reći da je ipak možda bila ludost krenuti tako, ali takva je bila Hrvatska vojska. Hrabra i srčana. Vladalo je jedinstvo, moral i zajedništvo među ljudima - opisuje Nikola i priča kako je teren bio posebno zahtjevan. 

- Pješačili bi po 12 kilometara, temperature su bile više nego sada, a nismo imali ni hrane ni vode. Kad smo se vratili u kuću u Majkovo našao sam neku bocu i bio uvjeren da je unutra voda, a bila je rakija. Grlo mi se speklo, govoriti nisam mogao. Dva dana nismo ni jeli ni pili, a baš je trešnja bila sazrela i cijelo smo stablo pojeli - kaže i prisjeća se još jednog susreta na bojištu koji je mogao kobno završiti za jednog hrvatskog vojnika. 

- Osvajali smo selo Čavaš, a mi diverzanti smo bili sami. Dolazimo do jedne kuće koja je bila u dobrom stanju pa smo pretpostavili da su oni tu. Kad odjednom iz kuće izlazi neki čovjek. Bili smo spremni pucati, ali smo ga u zadnji tren prepoznali po šeširu kojeg je uvijek nosio - kaže on, a Stipan ga dopunjava:

- Njega smo ostavili da bude u selu i da se popne na najveću kuću da može držati selo pod kontrolom, a on je prošao posred sela i ušao u tu kuću. Stvarno je imao sreću da ga nismo upucali. Nije to bio jedan, nego nas sedam-osam i svi drže puške. Malo mu je falilo.

Kako bi opisao atmosferu koja je tada vladala u Hrvatskoj vojsci, Stipan opisuje jedan događaj iz Osojnika. 

- Marko Kujundžić je bio malo stariji od nas, mi smo imali dvadesetak godina, on 35. Mi na Osojniku i padaju granate, a on čita novine. Kaže njemu jedan: 'Marko, Marko, biži u kuću, padaju granate', a on njemu mrtav hladan odgovara: 'Ne boj se, koja god te promaši, nije opasna'. Na kraju je poginulo jedno magare i čuje se magare, smrdi, i zove ovaj jedan da ga idemo zakopati, ali tko će na Osojniku išta zakopati kad je kamen na kamenu?! Otkopali su samo malo, magare pokrili zemljom, a noge mu vire. Ima tu strašnih scena, ali i smiješnih - kaže Stipan. 

Za vrijeme 'Oluje' i dalje su bili na Južnom bojištu gdje je usporedo s 'Olujom' trebala krenuti koordinirana akcija na tom području. Plan je bio zauzimanje Trebinja, Ljubinja i pomicanje linije. Cilj je bio pomaknuti neprijateljske snage od same granice jer, pojašnjava Nikola, ni jedna vojska ne smije biti točno na granici nego nekoliko kilometara dalje. Priprema akcije je obavljena, ali se od nje u zadnji tren odustalo. 

- Kad je počela 'Oluja', nas su dolje dosta gađali na Južnom bojištu jer kako su gore gubili, tako su dolje vraćali, a kad je Knin oslobođen zavladalo je oduševljenje i nevjerica. Sama brzina te operacije i minimalan broj žrtava su bili oduševljenje. Jedino nam je malo bilo žao što i mi nismo bili dio te akcije i što se nije dogodilo i ovo dolje što se pripremalo jer je priprema bila jako dobro napravljena - kaže Nikola, a Stipan dodaje kako je tada situacija već bila dosta lakša jer je omjer snaga dvije vojske bio približno jednak.

Kada danas gledaju na to razdoblje, kažu, imaju osjećaj kao da je to bio nekakav san. 

- Kod većine nas vojnika je tako da nastojimo potisnuti one ružne stvari, a pamtimo ono što nam je bilo lijepo, pa kada danas prepričavamo neke stvari, ljudi nam kažu: 'Pa vi niste drugo ništa ni radili nego se zezali'. Ali, šta ćemo pričati stvari poput onih kad smo nas šestorica išli na izviđanje i ostali bez vode. Zapravo nismo ostali bez vode, nego je ovaj jedan tabletu koja se stavlja na tank vode da bi bila zdrava stavljao po jednu u svaku bocu. To je bio klor, nisi to mogao piti. Tada su nas počeli gađati, a Nikola je jedva živu glavu izvukao. Pitali smo se kako su nas vidjeli jer smo vodili računa o detaljima da budemo neprimjetni. Međutim, jedan od nas je ponio plavu vreću za spavanje i tresao je da ne bi bila zmija unutra. Normalno da su nas vidjeli i krenula je paljba - prisjeća se Stipan, a Nikola kaže da je to jutro neprijatelj ispalio nekoliko stotina granata. 

- Gore je opasan teren jer ako te ne pogodi geler, može te ubiti kamen. Bilo je onih koji su i od kamena poginuli. Problem su bile i uske ceste, morali smo voziti s ugašenim svjetlima da nas ne bi gađali. Međutim, postojala je mogućnost da upadnemo u provaliju pa bismo radije upalili svjetla, a oni bi onda udarili po nama. Oni nas možda i promaše, ali je bar bilo sigurno da se nećemo survati u provaliju - kaže Nikola i zaključuje: 'Nas je samo dragi Bog čuvao'.

Ova priča, kao i tisuće drugih, svjedoči o ljudima koji su stali na branik domovine u vrijeme kada je bilo najteže. Krenuli su hrabro i sa srcem, a zahvaljujući njima Hrvatska je danas slobodna zemlja.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(71573, "");
Pregledaj komentare