ŠEST DIVERZANATA NAPALO VOJNU LUKU Američki specijalci ostali su šokirani kada su čuli ovu akciju iz Domovinskog rata!
Mile Čatlak nam je ispričao nevjerojatan pothvat iz 1991. godine
Nakon tri desetljeća od završetka Domovinskog rata neke stvari je odlučio ispričati. Zapovjednik Prvog odreda pomorskih diverzanata HRM-a Mile Čatlak otkrio nam je detalje akcije kojoj su se divili i američki časnici. Riječ je o smionom napadu na brodove Jugoslavenske ratne mornarice usidrene na Lastovu. Priča je filmska, šest diverzanata je malim gliserom krenulo prema jednom od najjačih uporišta neprijateljske vojske da bi im zadali neočekivani udarac. No, krenimo redom, akciji je prethodio također zanimljiv događaj koji nikada nije rasvijetljen...
- Ideja mi je bila napraviti diverzantsku akciju na Visu, trebali smo se iskrcati na sjevernu stranu otoka i popeti na brdo iznad Češke vile gdje su bili vezani torpedni i raketni brodovi, znale su biti i raketne topovnjače. Plan je bio s brda gađati u rakete i torpeda, što bi izazvalo veliku lančanu eksploziju koja bi uništila sigurno nekoliko brodova. Iznio sam plan zapovjedniku Hrvatske ratne mornarice Sveti Letici, a na sastanku su bila još četiri viša časnika HRM-a. Do detalja sam objasnio operaciju, a Letica je odobrio. Dan prije kretanja u akciju me nazvao admiral i rekao da je otkažem jer je informacija procurila te da nas neprijatelj očekuje. 'Poslali su protudiverzantsku jedinicu na mjesto gdje ste se trebali iskrcati', otkrio mi je Letica. Nakon dva dana mi je rekao da isplaniram neku drugu akciju i da nikome ne govorim o njoj. 'Imaš odriješene ruke, gdje god možeš izvrši akciju, ne trebaš me ni pitati ni obavještavati. Jedino je važno da u slučaju pregovora, ako se ne budu smjela izvršavati bojna djelovanja, otkažeš akciju, ali to ću te ja kontaktirati', rekao mi je.
Najveće ratne luke JRM je imala u Splitu, na Lastovu i Visu. Čatlak se odlučio za ludo hrabar potez: gliserom uploviti u samu luku na Lastovu i napraviti što više štete neprijateljskoj armadi. Samo je čekao večer kada će biti nevrijeme...
- Pitao sam svoje diverzante tko želi u akciju, ali im nisam rekao o čemu se radi. Svi su se javili! Kako mi je trebalo samo pet dragovoljaca, čak su se i svađali tko će ići, toliki je bio adrenalin i domoljublje. Izabrao sam petoricu, a sjećam se jedne smiješne scene: želio je ići i jedan pomorski diverzant koji je bio hrvatski emigrant te nije dobro plivao. 'Ne možeš ići, loše plivaš', rekao sam mu. A on mi je odgovorio: 'Mile, ako nas pogodi granata, džabe ti je plivanje, gotovo je...' - smije se i danas Čatlak kada priča o tome.
U akciju su krenuli 27. studenoga 1991. iz Omiša brzim aluminijskim čamcem dužine sedam metara i širine tri, pogonjenim s tri izvanbrodska motora po 140 ks. S obzirom na veoma loše vremenske uvjete, odnosno velike valove do četiri metra visine, maksimalna brzina plovidbe je bila oko 25 čvorova. Pored loših vremenskih uvjeta bila je i otežana navigacija zato što su svjetionici bili pogašeni, a u gradovima i selima na snazi je bila odluka o zamračenju.
- Plovili smo po totalnom mraku, čak ni kompas nismo imali. Koristio sam svoje iskustvo iz nekadašnje vojske, gdje sam bio zapovjednik torpednog broda i stotinama puta sam plovio Jadranom, posebno prema Visu i nazad. Znao sam u svakom trenutku gdje smo, kao što se svatko zna kretati u svom stanu i kada su svjetla ugašena, bez straha da će zapeti za stolicu.
U Hvaru su nadolili gorivo, potom oko 3.30 sati doplovili do južne strane Korčule, gdje su izvršili završnu pripremu te nakon toga nastavili prema jakom neprijateljskom mornaričkom uporištu na otoku Lastovu.
- Lagano smo krenuli prema Lastovu jer sam znao da imaju jako dobar radar koji može, kada je mirno more, snimiti konzervu na površini. Uz to, motrenje vrše i patrolnim brodovima. Međutim, iz iskustva iz bivše vojske, znao sam da kada su veliki valovi, elektromagnetsko zračenje 'skida' vrhove valova koji se vide kao točkice na radarskom ekranu. Njima se pojavilo na stotine točkica među kojima smo bili i mi. Naš brod je bio poprilično nizak, možda 50 centimetara iznad površine mora - govori nam Čatlak.
A svi njegovi diverzanti se sjećaju kako je bilo zima, a kako i neće kada je riječ o kraju studenoga.
- Baš smo se nedavno vidjeli, govori mi jedan od njih: 'Kako si nam rekao da skinemo cipele, a hladno samo tako'. A morao sam, računao sam ako skočimo s broda da nas ne potegnu prema dnu, da nam je lakše plivati. U svakom trenutku sam bio spreman okrenuti čamac i bježati, velika je vjerojatnost bila da će nas uočiti patrolni brod ako nas već radar ne registrira. Znao sam i da se na ulazu u luku Ubli nalazi minolovac koji nadzire dolazak svih brodova u luku i isplovljavanja iz nje.
- Dolazimo ispred luke u 4.30 sati, bio je to nevjerojatan osjećaj. Na moje iznenađenje i oduševljenje, nitko nas nije vidio. Bilo je dosta brodova, puna luka! Uplovljavamo s namjerom izvršenja zadatka, a nitko ne reagira. Namjeravao sam ući u Jurjevu luku unutar uvale Ubli, gdje su bile vezane raketne topovnjače i brodovi, gdje bismo osama i zoljama pogodili rakete i torpeda te pobjegli. Međutim, kako smo počeli uplovljavati unutar luke, upalilo se jedno crveno navigacijsko svjetlo, pa sam pretpostavio da nas je minolovac uočio te da kreću u akciju: ili će pucati na nas ili će tražiti našu predaju. Morao sam promijeniti plan: umjesto nastavka plovidbe prema Jurjevoj luci, zaustavio sam čamac, okrenuo ga bočno i ispalili smo pet projektila iz osa i zolja prema crvenom svjetlu. Ja nisam pucao, bio sam na timunu, upravljao sam brodom. Nakon što smo to ispalili, punim gasom smo pobjegli. To je strašno puklo, oštetili smo im brod. Razmišljao sam: puno je brodova tu, sad će nas svi loviti. Odlučio sam umjesto logičnog bijega prema najbližoj Korčuli, krenemo prema Visu gdje nas ne očekuju jer je to njihova vojna luka! Kako je puhalo jako jugo, dobili smo u krmu vjetar i išli smo još brže, preko 30 čvorova. Došli smo blizu Visa, skrenuli prema Paklenim otocima i kroz Splitska vrata nazad u Omiš. Kada smo se ujutro vratili, svi smo se razboljeli - sjeća se zapovjednik.
Javio je admiralu Letici što su napravili, bio je oduševljen. Bila je to prava filmska akcija koju nitko nije očekivao!
- Zašto su Lastovo i Vis bili jako važni? Zato što je Jugo mornarica još bila u Lori, a kako je luka kopneno bila blokirana, oni su cijelu opskrbu - od hrane, goriva, streljiva, novih snaga - morali obavljati iz Boke kotorske preko Lastova i Visa. Prva logistička postaja je bila Lastovo, pa Vis, da bi potom odlazili put Splita. Zato je bilo važno da ih napadnemo odmah na prvoj stanici i tako pokažemo da nigdje nisu sigurni. Osim toga, trebali su za 100 posto povećati budnost, što bi im iscrpljivalo snage.
Zanimljivo je bilo pratiti televizijske vijesti...
- Kada smo čuli informaciju da je Jugoslavenska ratna mornarica na Lastovu napadnuta cepelinima, shvatili smo da oni uopće nisu shvatili što im se dogodilo. A potvrdu sam dobio od časnika HRM-a, čiji roditelji žive na Lastovu, koji mi je priopćio da je KOS sumnjao da su akciju odradili lokalni ljudi, pa su počela masovna privođenja, ispitivanja... U polušali mi je rekao: 'Kad završi rat, nemoj bar pet godina dolaziti na Lastovo'.
Njegova grupa djelovala je i na kopnu, jedno vrijeme su bili u Brocama kraj Stona, a izdvojio je jednu anegdotu vezanu za taj teren. Diverzanti su potopili brod, a da nisu ni znali! Naime, nedugo nakon završetka Domovinskog rata, 1997. godine, sa suprugom je šetao Bačvicama i naletio na bivšeg kolegu iz Lore, Srbina koji je ostao u JRM-u i u ratu bio na suprotnoj strani. Bio je vezist.
- Kada sam ga vidio, zacrnilo mi se pred očima. Krenuo sam prema njemu, a on se prepao. 'Mile, nisam ja ništa radio, mene je potopilo!', rekao je uspaničeno. 'Ma, čekaj, gdje te potopilo?', zainteresirao me. 'Pa kad smo išli iz Slanoga vanka, pogodila nas je maljutka. Punim gasom smo krenuli prema Mljetu, ali nismo uspjeli doploviti, trebali smo plivati', rekao mi je i to mi je bila prva potvrda da su naši momci potopili taj patrolni brod - sjetio se Mile susreta sa Srbinom koji je Split zamijenio Crnom Gorom.
Čatlak je 1997. godine otišao na školovanje u SAD, gdje je pred časnicima i dočasnicima te pripadnicima američkih specijalnih postrojbi održao predavanje o akciji na Lastovu.
- Pitali su me kakvu sam logistiku imao. Satelitska navigacije? 'Nismo imali ni kompas', odgovorio sam im. Brod? 'Aluminijska kada'. Komunikacijske veze? 'Nije ih bilo'. Posebno ih je šokirao moj odgovor na pitanje gdje je bio tim za hitno izvlačenje. Naravno, nije ga bilo. 'Pa kako ste to izveli?!', bili su u čudu. 'Luda glava i veliko srce. I domoljublje', bio je moj odgovor. Objasnio sam im, naravno, da je to bilo posebna odabrana grupa koja je prošla odličnu obuku u Radmanovim mlinicama, ali je ključno bilo što smo svi bili spremni dati život za domovinu - naveo je heroj Domovinskog rata.
Inače, u ovom tekstu namjerno nismo spominjali imena ostalih diverzanata, četvorica od pet hrabrih ljudi još su živi. Vrijeme je da ova priča bude iznesena, ali neke informacije vezane za ovu elitnu grupu bolje je da ostanu tajne...
Fotogalerija: Mile Čatlak | foto: Joško Šupić
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
***
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
