Priča o Bojni Ban Josip Jelačić i ljudima koji su djelovali u sjeni

Diverzije na cestovnim pravcima, višednevna izviđanja duboko iza neprijateljskih linija, pokušaji neutralizacije brane Peruća, sudjelovanje u obrani Livna, napad na tenkove JNA i niz danas teško rekonstruiranih akcija u Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika i na sinjskom području, čak su sudjelovali u obrani Livna - sve to u razdoblju od jeseni 1991. do svibnja 1992. činili su pripadnici izviđačko-diverzantske postrojbe koja će kasnije biti poznata kao Bojna Ban Josip Jelačić.

Prije formalnog osnivanja postrojbe djelovali su u manjim, samostalnim skupinama, često odvojeni jedni od drugih, u uvjetima ratne konfuzije i nepovjerenja. Nakon ustroja Bojne Ban Josip Jelačić zapovjedna struktura bila je jasno postavljena, a zapovjedništvo je preuzeo Miljenko Šimičević - Slave. Pridružili su im se ljudi iz različitih krajeva Hrvatske - iz Vodica, Šibenika, Splita, Sinja, Omiša, Skradina, Podstrane i Trogira - a zajedničko im je bilo to da su svi bili dragovoljci.

Osnutak udruge i povratak priče u javnost

Danas, više od trideset godina kasnije, u Sinju je osnovana udruga 'Specijalna postrojba Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske' - 'Bojna Ban Josip Jelačić'. Na osnivanju se okupilo dvadesetak bivših pripadnika postrojbe.

- Bilo nas je dvadesetak na osnivanju udruge, no neki nisu mogli doći iz raznih razloga. Mislim da nas je živih ostalo možda tridesetak. Umrlo nas je jako puno. I poginulo - kaže Josip Glaurdić, koji je tajnik udruge. 

Upravo to okupljanje bilo je povod da se ponovno ispriča priča o postrojbi koja je od jeseni 1991. do svibnja 1992. djelovala na području srednje Dalmacije u sklopu izviđačko-diverzantskih zadataka.

Odluka o osnivanju specijalne postrojbe u Dalmaciji donesena je u jesen 1991. godine, prisjeća se Boško Jenjić, koji je sada predsjednik novoosnovane udruge.

- Glavni stožer Hrvatske vojske tada je već imao iskustvo s postrojbama za posebne namjene u Zagrebu - Bojnama Zrinski i Frankopan. U tom periodu donesena je odluka da se u Dalmaciji osnuje specijalna, diverzantska postrojba - prisjećaju se.

Jedan od ključnih ljudi u pokretanju postrojbe bio je Miljenko Šimičević, svima poznat kao Slave.

- On je bio poručnik iz Legije stranaca. On je inicijator pokretanja bojne - dodaju naši sugovornici. 

Putovi koji su se spojili

Dio ljudi koji će kasnije činiti jezgru Bojne Ban Josip Jelačić već je bio uključen u poslove kakve rade isključivo postrojbe za posebne namjene. Bivši ministar obrane Ante Kotromanović je u to vrijeme bio u Sinju i izvodio diverzije sa svojim ljudima, uglavnom iz Potravlja. Ekipa koja je već djelovala na tom području bila je idealan temelj za osnivanje postrojbe za posebne namjene Glavnog stožera.

U toj su skupini bili Vinko Primorac, Arnold Nožić i Miljenko Šimičević - Slave, kao vođa skupine. Taj je put označio početak njihova djelovanja na području srednje Dalmacije, ali i trenutak u kojem su se, kroz konkretne akcije, počeli prepoznavati ljudi koji će se kasnije ponovno susresti u okviru novoosnovane bojne.

Na putu prema Sinju, zbog blokade Šibenika, Slavina se skupina zatekla u Vodicama. Ondje se dogodio događaj koji će se kasnije pokazati kao svojevrsna inicijacija novih članova. 

Te je noći izveden napad na tenkove JNA na Šibenskom mostu. U toj je akciji sudjelovao Antonio Roca - Cipal, koji je onesposobio tenk.

- Kad je pokojni zapovjednik Slave upoznao te dečke, odmah ih je zvao i uključio u našu specijalnu postrojbu - prisjećaju se članovi udruge s kojima smo razgovarali. 

U Sinj su se potom počeli slijevati ljudi koji su već iza sebe imali konkretno ratno iskustvo - iz Zagreba, iz Stobreča, ali i s terena na kojem su se već dokazali. Među njima i Antonio Roca - Cipal, koji će postati dio jezgre novoformirane postrojbe, a sada je potpredsjednik novoosnovane udruge. S njim mjesto dopredsjednika dijeli suborac Tonči Perišić - Krpa. 

Važnu ulogu u ustroju i motivaciji imao je i general Ante Roso, zapovjednik postrojbi za posebne namjene Glavnog stožera Hrvatske vojske.

- On je bio sjajan komunikator i motivator. Bilo je dovoljno da kaže pet rečenica i da pokrene sve živo. Za nas je on bio faca. Tretirao nas je kao svoju dicu, a i mi smo njega gledali kao oca - kažu neki od bivših pripadnika postrojbe. 

Svi pripadnici postrojbe bili su dragovoljci.

- Nitko nije bio mobiliziran da bi tu bio. I bili su probrani ljudi - naglašavaju naši sugovornici.

Osnovna uloga postrojbe bila je izviđanje i provedba diverzantskih akcija.

- Izviđači su ulazili i po 12 do 13 kilometara iza neprijateljskih linija. Nije bilo akcije da se nešto izvidi, a da se poslije nešto ne dogodi. Znali smo točno gdje su položaji. To je bila izviđačko-diverzantska uloga - kažu sugovornici.

Peruća: zašto je bila ključna točka

Peruća je već 1991. i 1992. godine bila jedna od najosjetljivijih sigurnosnih točaka u srednjoj Dalmaciji. Kontrola nad branom značila je i kontrolu nad mogućnošću izazivanja razornog poplavnog vala nizvodno Cetinom.

Prema tadašnjim procjenama koje su bile poznate ljudima na terenu, u slučaju naglog ispuštanja velike količine vode poplavni bi val zahvatio cijelu Cetinsku krajinu - od Sinja i Sinjskog polja, nizvodno prema Trilju i Omišu.

- Da je puklo onako kako smo se bojali, Sinj bi bio pod vodom, Sinjsko polje bi nestalo, a Trilj i Omiš bi bili ugroženi - prisjećaju se sudionici akcija.

Zbog takvih mogućih posljedica cilj planiranih akcija nije bio rušenje brane, nego sprječavanje manipulacije vodostajem.

Plan je bio da se klapna onesposobi kako se više ne bi mogla zatvarati.

- Plan je bio dinamizirati klapnu, da je ne mogu više zatvarati, nego da voda slobodno protječe - objašnjavaju.

Akcija je započela u izuzetno teškim vremenskim uvjetima.

- Bilo je strašno nevrijeme. Mećava. Snijega je bilo do ovdje - prisjećaju se. 

Pomorski diverzanti došli su do jezera i pokušali postaviti eksploziv, ali je voda bila toliko zamućena da nisu vidjeli ništa. Akcija je obustavljena.

- Trebalo se sve ponoviti sutra - kažu nam članovi udruge. 

No već idućeg dana iznenađenje je bilo izgubljeno.

- Na brani je bilo strašno puno četnika. Informacija je procurila. Više nismo mogli računati na faktor iznenađenja - dodaju.

- Nikome se tada nije moglo vjerovati - potvrđuju naši sugovornici. 

Posljednja velika akcija: eksploziv, čekanje i pogreška

Jedna od najsloženijih akcija izvedena je 28. svibnja 1992. godine. Cilj je bio presjeći cestovnu komunikaciju.

- Nosili smo oko 200 kila trotila, na magarcu do ceste. Radili smo blokove, svaki po dvadeset kila - prisjeća se jedan od sudionika.

Eksploziv je postavljen u odvod ispod ceste, ali je u pripremi napravljena pogreška.

- Nismo promijenili bateriju. Probali smo je dan ranije, ali kad je jednom klikneš, ode baterija. I jebiga - pričaju nam tadašnji pripadnici postrojbe. 

U zoru su čekali kolonu. Signal je dan, ali eksplozije nije bilo.

U isto vrijeme, druga skupina, koja nije imala mogućnost provjere što se događa na cesti, shvatila je da nešto nije u redu jer ne čuju eksploziju koja je već trebala odjeknuti.

- Ne smiju nas zvati dole i provjeriti što se događa, ne smiješ otvarati liniju, ne smiju te čuti - objašnjava sudionik. 

Znajući da je udar na cestu trebao prethoditi napadu, odlučili su krenuti u akciju bez obzira na to što nisu čuli eksploziju. To je dalo prostora drugoj skupini da se povuče. 

Nakon povlačenja postalo je jasno da se eksploziv mora aktivirati. Povratak  na isto mjesto je bio teži od prvog silaska.

- Najradije bih rekao 'neću', ali ne možeš - kaže nam jedan od njih, koji priznaje da ga je tada osjećao snažan strah.

Drugi pokušaj izveden je sa sporogorećim fitiljem.

- Računali smo da će mu trebati 45 minuta - prisjeća se, a taman im je toliko trebalo da se vrate u selo. 

Eksplozija je naposljetku uslijedila.

- Sjećam se da je bila baš lipa noć. Taman smo pogledali na sat da vidimo kad bi trebalo eksplodirati, a taman u tom trenutku - bljesak. Tri sekunde je trajalo, razdanilo se - još uvijek se naš sugovornik vrlo jasno sjeća tog trenutka, kao da je bio jučer. 

Posebno se prisjećaju Livna

Napad na Livno bio je jedan od trenutaka u kojem se jasno vidjelo koliko je postrojba već tada imala operativnu težinu.

- Kad je napadnuto Livno, prva postrojba koja je otišla gore i sudjelovala u obrani bila je naša - kaže jedan od sugovornika.

Dio pripadnika Bojne Ban Josip Jelačić upućen je na livanjsko područje u trenucima kada je situacija bila izuzetno teška, a obrana tek u nastajanju. Sudjelovali su u izviđanjima, osiguranju položaja i stabilizaciji crte obrane, a dio ljudi kasnije je ondje i ostao, priključivši se postrojbama koje su nastavile braniti to područje.

- Postrojba je imala težinu i ljudi su to znali - pričaju nam, dodajući da su upravo takvi angažmani bili razlog zbog kojeg se o toj skupini na terenu govorilo s poštovanjem, iako je javno o njoj rijetko bilo riječi.

Postrojba je djelovala do lipnja 1992. godine.

- Kad je došao UNPROFOR, više nije bilo posla za takvu postrojbu i ljudi su otišli u druge postrojbe - kažu nam. 

Njihovi putevi razišli su se, potom i ponovo križali na drugim bojištima, kasnije i velikim operacijama Hrvatske vojske, ali to su sasvim druge priče kojima je povijest posvetila pažnju.

Dio se priključio 126. sinjskoj brigadi, a mnogi su rat nastavili u drugim postrojbama i kasnijim operacijama Hrvatske vojske.

Osnivanjem udruge, ti se ratni putovi danas ponovno simbolično susreću - ovaj put bez oružja, ali s istom potrebom da se ispriča priča koja je dugo ostala u sjeni.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje:

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija