PREGLED TJEDNA: Tko se to nama pravi Francuz?

PONEDJELJAK Visočanstvo

Njegovo visočanstvo Andrej Plenković ukazalo se napokon u Splitu, nakon sedam mjeseci Puljkovog snubljenja i uzaludnog prostiranja crvenog tepiha. 

Nije ni čudo da su njih dvojica, kako vele indiskrecije iz Banovine, dio sastanka komunicirali na francuskom. Što je najluđe, uopće nije teško zamisliti taj prizor.

Premijerova vizita drugom najvećem gradu u državi protekla je u očekivanom bahatom tonu: gradonačelnika - koji mu je prezentirao projekte još uvijek uglavnom zaostale iz doba svoga prethodnika - ostavio je za sami kraj, odslušao što ima odslušati i kliznuo bez da je progovorio makar dvije kurtoazne rečenice za javnost. 

I kad se u svojim priopćenjima naknadno zauzima za 'suradnju', 'partnerstvo' i rad u interesu grada', već sada možemo zamisliti kako će to u iduće tri godine izgledati.

Pravit će se Francuz.

UTORAK Sabotaža

Kad govori o HDZ-ovoj 'sabotaži Splita', gradonačelnik Puljak vrlo je eksplicitan i konkretan: najmanje dvije institucije kojima drma ova stranka mjesecima sprječavaju njega i Ivoševića da do kraja počiste onaj ilegalni vašar na Istočnoj obali. 

Banovina piše rješenja koja ruši Županija, a sve to sa strane promatra Lučka kapetanija - i njen kapetan koji je ne tako davno čak nastupio na presici gradskog HDZ-a - koja je zapravo trebala angažirati bagere još jako, jako davno. 

I sada na terenu gledamo igru živaca, razrovani trotoar koji čeka da neko rješenje napokon postane pravomoćno, pa da se sve skupa pomete.

'Za uklanjanje nelegalnih trafika koje se nalaze na javnim površinama nadležan je Upravni odjel za komunalno gospodarstvo, redarstvo i mjesnu samoupravu Grada Splita', kazat će službeno i otvoreno pročelnica u Županiji Marija Vuković - ona ista Marija Vuković koja je prije tri mjesece službeno i otvoreno tvrdila upravo suprotno, odnosno spriječila akciju taman kad se zahuktala.

Eto, tako to izgleda kad se praviš Francuz.

SRIJEDA Aferica

Mini-afera izbila je u Javnoj ustanovi Sportski objekti: novi ravnatelj najprije je u penziju poslao stanovitog Nelsona Borovinu, javnosti poznatijeg kao bliskog suradnika Ive Baldasara kojega je ovaj bez natječaja utrpao u gradsku firmu. Čovjek je dobio otpremninu od sto tisuća kuna, a već idućeg dana iznova je angažiran uz honorar od 12 tisuća kuna mjesečno. Mašala.

Slanje ljudi u penziju da bi ih se vratilo na isti posao u nekim poslovnim sustavima može biti razumno i opravdano, pa makar to i koštalo. Tko je radio u privatnika, zna.

No u javnom sektoru u pravilu postoji politička dimenzija koje ravnatelj ne mora biti svjestan i koju će vrlo brzo svejedno morati naučiti: građanima je naprosto pun kufer uvijek istih imena koja se prebacuju s jedne na drugu javnu sisu, vječito su bitni i nezamjenjivi, uvijek nekim čudom prosperiraju i rastu. Čak i kada doguraju do kraja svog radnog vijeka, eto, postoji način da još nešto ušićare.

No ovo je, kažemo, još uvijek tek aferica koja je odlukom Javne ustanove brzopotezno sanirana i zaključena. Pravi problem jest otkriće da se u ovoj - a po svemu sudeći i nekim drugim gradskim firmama - novac dijeli šakom i kapom. Pa eto, i sto hiljadarki u trenutku kada bilo koji radnik dočeka normalnu, starosnu mirovinu.

To se već može nazvati nepodnošljivim, sistemskim prcanjem normalnih građana. U mozak.

ČETVRTAK Graktanje

U roku od jednog dana isplivao je još jedan, naoko vrlo sličan događaj u drugoj gradskoj firmi - Splitskoj obali. I ondje je jedna gospođa umirovljena uz otpremninu pa nanovo angažirana, doduše na pola radnog vremena.

I odmah je krenulo prozivanje i graktanje. Pogrešno, jer slučaj je dramatično različit od onoga iz Javne ustanove.

Em se po svemu sudeći ne radi o političkoj figuri ili uhljebu, em je gospođa zaslužila otpremninu jer je otišla u prijevremenu penziju, em zvuči da doista ima smisla još neko vrijeme koristiti njene usluge.

I em je, na koncu, Splitska obala predstavila jasnu računicu kako će samo na ovom potezu uštedjeti skoro pola milijuna kuna u iduće četiri godine.

Ne mora sve u ovom gradu biti afera.

PETAK Poraz

A kako smo krenuli, za koje desetljeće nestat će svih afera naprosto zato što ih više neće imati tko proizvoditi, niti se nad njima zgražati.

Petnaest tisuća stanovnika izgubio je Split samo u zadnjih deset godina. Petnaest tisuća.

Još nekoliko dana slušat ćemo priče o prirodnom padu i smanjenom natalitetu, o odljevu u Zagreb i emigriranju u Europu, o logičnim migracijama prema Solinu, Kaštelima i Podstrani, o skupim kvadratima i jeftinim radnim mjestima. Slušat ćemo, pa vrlo brzo zaboraviti.

Petnaest tisuća ljudi manje, ej. Ne postoji bolji i jasniji dokaz da nam je grad - premda jedinstven i čudesan - sve očitije naprosto neprijatelj svojim vlastitim stanovnicima.

Tko nam ga je vodio, dobro da je ostao i kamen na kamenu.

SUBOTA Pazar

Bio je ovo tjedan u kojemu su ispod štandova, šatora i cerada izronila veličanstvena Srebrna vrata, a stidljivo se počela nazirati i kompletna Hrvojeva ulica, pa nam tom postignuću treba iskreno čestitati gradskoj vlasti: puno ih je samo govorilo o ovome potezu, Puljak i Ivošević bogme su ga ostvarili.

No pravi posao tek predstoji: samo čišćenje možda jest efektno i oku ugodno, ali priča oko Pazara ima dva kraka koja vode u vijugastom, pomalo i opasnom smjeru. Prvo, prostor treba urediti prije svega da bude privlačan građanima i turistima, a isplativ i pošteno podijeljen ljudima koji ondje privređuju desetljećima i desetljećima. Bez toga imat ćemo crnu rupu u mrtvom gradu.

I drugo, kod samog uređenja - najprije Hrvojeve, a onda i ostatka Pazara - očekuje se mjera, ali i ambicija. Što prevedeno na hrvatski znači - javni i pošteni natječaj, a ne namještanje, kokošarenje i niski standardi.

Usprkos silnoj količini improvizacije, rješavanja problema u hodu i očite stiske s vremenom, zasad se čini da i jedan i drugi krak priče oko Pazara idu u solidnom, sigurnom smjeru.

Daj bože da barem jednu veliku gradsku priču odradimo po pravilima i zdravom razumu. A i bez stresa, jel'te.

NEDJELJA Klima

I sve ove priče na kraju nam se učine smiješnima i beznačajnima kad sunce grane u siječnju, pa brige nestanu a raspoloženje skoči. 

Mi u Splitu možda često izgledamo i ponašamo se kao prokleti, ali barem smo u jednome blagoslovljeni. Klimom, jedinim aspektom života kojega - barem zasad i barem ne tako brzo - ne uspijevamo uništiti.