PONEDJELJAK Predsjednik
U neobično brzom ritmu ušli smo u zadnje dane Sudamje, koja je ove godine zbilja organizirana na razini najboljih gradskih fjera u dugo, dugo vremena: grad je prštao od događanja, koncerata, izložbi i predavanja, ulice su bile dupkom pune od jutra do večeri, a u cijeli taj šušur sasvim lijepo uklopili su se turisti koji su, za promjenu, ostali uglavnom neprimjetni. Punim pogotkom pokazala se odluka da se cijeli program fešte zbije u nekih šest-sedam dana umjesto da se razvlači tjednima, pa čak i mjesecima - a evidentno je da su u njega ovaj put uložene i nešto ozbiljnije pare.
I da se to isplatilo.
Čak i svečana sjednica Gradskog vijeća u teatru izgledala je vrlo pristojno, s dosta pjesme i vedrine, sve dok se mikrofona nije dohvatio predsjednik Zoran Milanović koji je u svom klasičnom toku misli većinu vremena za govornicom posvetio nekakvom planinarskom domu u Zagorju.
No dobro, njegovi nastupi ionako podsjećaju na prometne nesreće - znaš da ne bi trebao gledati, ali ne možeš odoljeti.
UTORAK Fešta
Duje nam je podario lijepo vrijeme i divnu, divnu cjelodnevnu feštu.
Za njeno finale dobili smo doduše Petra Grašu koji je odradio uredan, ali ni po čemu ambiciozan ili poseban koncert za pamćenje.
Nego onako, da mu prođe utorak.
SRIJEDA Alternativci
Stanovitu dozu nepoštovanja prema gradu i njegovom najvećem danu pokazali su vlasnici 'Dalmatia Towera', najvišeg nebodera u državu - koji je, istina, Splitu svejedno donio veliku dodanu vrijednost i u simboličnom i u konkretnom smislu.
Nakon skoro godinu dana svečano otvaranje zgrade oni su organizirali baš na svetog Duju, kao neku vrstu alternativne fešte za probrane.
I, primijetit ćemo, uglavnom HDZ-ovce.
ČETVRTAK Pruga
Običan svijet za to vrijeme mrcvario se u prometnim gužvama, od Splita do Solina vukao se zakrčenim cestama i po dva sata ili dulje, a viđeniji splitski članovi HDZ-a svejedno se besramno hvale da grad napreduje zahvaljujući njima i onoj famoznoj sjednici Vlade u Banovini prije točno šest godina.
Premda se, barem kada govorimo o obećanim državnim cestama, od tog dana ama baš ništa nije realiziralo.
O sanjanoj i obećanoj željeznici do aerodroma da ne govorimo: opstrukcija ove stranke potencijalno najznačajnijem projektu Splita i okolice naprosto je postala nepodnošljiva, u šest godina nisu se udostojili čak ni odrediti trasu za bijednih osam kilometara pruge. Mašala, čestitamo.
Župan Blaženko Boban objavio je da će 'za mjesec dana' organizirati sastanak na kojemu će se sasvim ozbiljno raspravljati o gradnji pruge doslovno na stupovima iznad magistrale.
Bilo bi lijepo kad bismo znali da ima ambiciju pozabaviti se ovom temom. Ali kako nema - ili ne može, ne smije - ovu Bobanovu objavu ne možemo shvatiti drugačije nego kao obično, čak pomalo bezobrazno, ruganje.
PETAK Ursula, opet
Još smo na HDZ-u, stranci koja nam je u grad ponovno dovela predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen - doduše, dakako, opet na partijski skup.
Hvala Bogu Sunca, kako se Andreju Plenkoviću ulizivački obratio Ante Mihanović, na takvoj časti - ali više bismo voljeli da je poslao koji metar asfalta ili tračnica.
SUBOTA Krađa
Dok se HDZ-ovci na svojim skupovima odvaljuju na 'Rim Tim Tagi Dim' Baby Lasagne, što je dosta drsko jer je pjesma zapravo posvećena stotinama tisuća ljudi koje su potjerali iz zemlje, gotovo jednako zabavno je na ovoj drugoj strani.
Iz splitskog SDP-a su tako ovog tjedna napokon potvrdili da je njihov bivši član i predsjednik Damir Barbir - u javnosti poznatiji kao Puljkov žetončić - na odlasku iz stranke ukrao popis od više tisuća potencijalnih glasača, odnosno bazu podataka o ljudima koje su uoči svakih izbora zivkali i gnjavili.
I onda ih, dakako, zivkao i gnjavio da glasaju baš za njega.
Zar nije zabavno da su svi ti ljudi na izborima imali zajedničku listu, čak nas uvjeravali da su složni i sposobni voditi državu?
NEDJELJA Matejuška
Nakon što su nas gradski oci prošlog tjedna počastili malom, ali efektnom jednokratnom akcijom spektakularno osvijetljenih Podruma, evo nam ovog tjedna i Turističke zajednice.
Doduše one županijske, a ne gradske.
Nekoliko štafelaja postavljenih na Matejuški i nekoliko desetaka mladih i već afirmiranih umjetnika koji su na otvorenome slikali motive oko sebe bilo je dosta za još jednu lijepu razglednicu iz grada.
I dokaz da za to uglavnom ne treba uložiti puno para, nego samo mrvu imaginacije.